PRAG

LIKOVI

BENI, 45 godina

JAIME, 45 godina

SUSANA, vrlo blizu 40-e

Radnja se odvija tijekom večeri u Benijevom i Jaimeovom stanu, u Madridu, njihovom Madridu: nesavršenom, kaotičnom i svojevoljno slobodnom.

1

BENI postavlja stol za svečanu večeru. On je muškarac XXL veličine koji u svojoj već napunjenoj četrdeset i petoj i dalje kupuje košulje broj manje – ili dva broja – kako bi istaknuo svoj prsni koš ili trbuščić, teško je reći što točno. Odjeća i nakit pomno su birani, brada – već prosijeda – pažljivo je podrezana, a proćelavost i značajni fizički opseg doprinose njegovoj privlačnosti (u koju je on uvjeren). Recimo, profil dizajnerskog šljakera.

Potfrknuo je rukave na košulji, prstenje na obje ruke zvecka „klin-klin“ u laganom dodiru s kristalnim čašama koje postavlja na stol, premješta pa ponovno stavlja na isto mjesto, i tako više puta zaredom, pa još jednom, i još jednom za svaki slučaj, u potrazi za najboljim mjestom koje će zadovoljiti njegov dobro usvojeni osjećaj za dobar ukus. Uzima jednu čašu i promatra je. Izvan scene dolazi zvuk električne miješalice. BENI razgovara s nekim koga ne vidimo. Naglo podiže glas.

BENI. Sjećaš se kad smo ono bili u Pragu?

Nitko ne odgovara. Ponovno povisuje glas.

BENI. Koje smo godine bili na putovanju u Pragu? Sjećaš li se?

I dalje nema odgovora.

BENI. Jaime!… Kad smo bili u Pragu?

JAIME. (Izvan scene, zvuk miješalice se zaustavlja.) Nešto si rekao?

BENI. Sjećaš li se koje smo godine bili u Pragu?

Stanka.

BENI. Jaime!

Izlazi JAIME, opasan je dugačkom pregačom i maše miješalicom poput kakvog svetog Juraja u potrazi za zmajem, ali u svjetovnoj verziji i za kućnu upotrebu.

JAIME. Što je bilo?

BENI. S godinama postaješ gluh.

JAIME. I morao sam doći iz kuhinje da bih to čuo?

JAIME izlazi.

BENI. Samo sam htio saznati koje smo godine bili u Pragu! (Viče.) U Pragu!

JAIME. (Iz kuhinje.)Što?

Po zvuku koji dolazi možemo pretpostaviti da JAIME ponovno nešto miješa, ovaj put ručno.

BENI. (Sad već izvan sebe.)Pa samo sam želio znati…!

JAIME. (Iz kuhinje.)U Pragu, kažeš?

BENI. Pa da, zaboga, Jaime, u Pragu, u Pragu, u Pragu, glavnom gradu Češke, okupanom rijekom Moravom, u Kafkinom gradu, gradu gulaša, jednom od najljepših  gradova na svijetu, baš u tom istom u kojem smo ti i ja proveli apsolutno nezaboravnih tjedana dana kad smo bili, (Zaustavlja se, brzo razmišlja.)kad smo bili tek… No dobro, kad smo bili mladi!

Buka prestaje: JAIME je prestao miješati. Trenutak tišine. Ponovno izlazi na scenu, ovaj put nosi ručnu miješalicu. BENI ga promatra.

JAIME. Misliš da će šlag od četiri bjelanjka biti dovoljan?

BENI. Četiri za troje?

JAIME. A-ha.

BENI. Više nego dovoljno.

JAIME. Izvrsno… (Okrene se prema BENIJU u trenutku prije no što uđe u kuhinju.)Tisuću devetsto devedeset i pete.

Izlazi.

BENI. Zar je već toliko prošlo? (Pomalo odsutno nastavlja postavljati stol.)Devedeset i pete… (Promatra čaše.) Pravo čudo da su još uvijek netaknute.

Ponovno ulazi JAIME, više ne nosi pregaču. Nismo rekli da je on muškarac sličnog godišta kao i BENI, ali drugačije građe. Nije visok kao njegov partner, prije bismo rekli vitak, poprilično uščuvanog tijela, ali bez ikakve namjere da izgleda mlađim nego što jest. Naočale mu daju svojevrsni ranjivi i zamišljeni izgled i jednu posebnu nijenasu koja naglašava njegovu zrelu privlačnost: mnogi i mnoge bi se rado pretvarali da napeto slušaju njegove govorancije o nekom filmu, dok ga zamišljaju pod tušem ili golog na kauču. JAIME prolazi scenom kao da će odmah izaći na suprotnoj strani. Ne gleda BENIJA dok mu se obraća.

JAIME. Ulij vino u vrč da uhvati zraka i pazi na tavu s odrescima da umak previše ne ishlapi, ako želiš možeš početi donositi tanjure s predjelom i nareži malo sira, tvrdoga, sigurno će bolje ići uz vino koje smo kupili, stavi ga na neki tanjurić s malo krekera, tako da nam kruh ostane za meso, što misliš o tome?… Ili, ako ne želiš tako, nareži malo, samo koju šniticu uz pršut, ili… Ne! Pazi sad, bolje bez kruha da se manje debljamo, izvadi pršut iz hladnjaka i neka malo otpusti na zraku, a dok ti to napraviš, ja se idem istuširati, od silnog posla…

BENI sluša to beskrajno nabrajanje u nepomičnom stavu.

JAIME. Od tolikog posla usmrdio sam se kao životinja…

JAIME mu priđe: dotakne mu usne kratkim poljupcem. JAIME izlazi.

BENI. A ono od prije, što s tim? (Stanka. Povisi glas.)Što kažeš na ono o čemu smo ranije razgovarali? (Kratka stanka.)Baš kao prava životinja, majko draga: gluh je k’o piton.

JAIME. (Iznutra.) Ja sam gluh kao piton, a ti otrovan kao kobra… Jesi li vidio moju crvenu        košulju?

BENI. … Ignoriraš me!

JAIME. (Iznutra.)Ne želim više razgovarati o toj temi.

BENI. Pa zašto?

JAIME. (Proviruje glavom.)Jer smo o tome razgovarali već sto puta i nikada nismo došli ni do kakvog zaključka, samo se svaki put naljutimo jedan na drugoga.

BENI. Pa upravo u tome i je problem, ne treba toliko razgovarati, nego…

JAIME. …Daj, Beni, prestani više…

JAIME ponovno nestane.

BENI. … Pa ne treba toliko razmišljati, hoću reći: imati dijete nije isto što i dići kredit ili napisati doktorsku disertaciju, ako toliko razmišljaš, onda ga ni nemaš, a postoje stvari u koje se jednostavno moraš upustiti pa kud puklo, imati muda. Zar ne? Moraš se prepustiti onome što osjećaš, odvažiti se i to je to. Zamisli da smo se toliko premišljali kad smo trebali početi živjeti zajedno, ha? Jesi li isto toliko razmišljao? (Stanka.) Čuješ li me?

JAIME. (Iznutra.) A-ha.

BENI. Shvaćaš li što bi se dogodilo da prije svake odluke prvo počneš misliti na svoju obitelj ili što bi rekli moji, ili kako si priznao da si gej ili kako je nekoć bilo teško započeti ozbiljnu vezu s drugim tipom, prije više od dvadeset godina, ha? Tada se nisi tolikodvoumio, zar ne? Pa onda zašto, hajde reci, u čemu je problem? Zar te je sada strah ili što? Zar ne shvaćaš što je uistinu važno? (Stanka. JAIME ne odgovara.) Meni je, da ti postane jasno jednom za svagda, ono stvarno važno…

JAIME. (U rukama nosi crvenu košulju i ostalu odjeću koju će odjenuti.)Najvažnije je voljeti se. „L’important c’est d’aimer.“

BENI. Što?

JAIME. Romy Schneider i Fabio Tesi, u režiji Andrzeja Zulawskog. Gledali smo u filmoteci i bio si oduševljen. Već si zaboravio?

BENI. E pa, jesam.

JAIME. E pa, bio si oduševljen. Rekao si: „S vremena na vrijeme baš volim pogledati pravu pravcatu dramu.“ 

BENI. Jaime, ne mijenjaj temu.

JAIME. Ne mijenjam temu, ja je samo usmjeravam…

BENI. Onda se u tome slažemo! Ja također mislim da je važno voljeti se…

JAIME. Onda, ako me voliš, zaboravi tu priču…

BENI. A ako ti mene voliš, nemoj stalno ignorirati što ti govorim. U čemu je problem? Prvo i osnovno je voljeti se, u redu: ljubav između partnera je apsolutno najbitnija kako bi se i dijete osjećalo voljeno, zar ne? Jer djetetu treba, prije svega, ljubav i… i da se razvija u sigurnom okruženju, je li tako? U ugodnoj okolini i okružen blagostanjem i ugodnim…

JAIME. Naravno. Okruženje u kojem se dijete može pravilno razvijati mora biti najbolje moguće, u svakom smislu, u baš svakom: emotivnom, kulturnom, ekonomskom i životnom. I baš zbog toga, Beni: ni ne pomišljaj na to.

BENI. Aaaaah, znači tebi nešto nedostaje u svakom smislu i zato ne možeš biti otac?

JAIME. Nisam to rekao.

BENI. Neeee, neeee, nego još gore: tvoji nedostatci ne dopuštaju da ja to postanem…

JAIME. Beni, molim te…

BENI. Pa onda, što?!

JAIME. Pa već smo u godinama!

BENI. Molim?

JAIME. To što si čuo: trenutak u kojem smo trebali imati dijete je prošao. Vrlo jednostavno.

BENI. Nedavno je izgovor bio da nemamo dovoljno mjesta u stanu, a sad odjednom postoji neki novi i moćniji razlog: sada ispada da si prestar!

JAIME. Gledaj, upravo tako, da mi sada u kuću utrpaju nekog pubertetskog blesana, s tko znakakvim genima i pitaj boga kakvim namjerama i da, k tome, provodi dane ovdje, izvaljen, suzdržavajući se da mi ne opali šamar svaki put kad te poljubim, i sve to samo zato jer sam navršio četrdeset i petu, za to sam, što da ti kažem… Za to sam već malo prestar.

BENI ne odgovara. Zbunjeno prilazi stolu: pokušava dekorativno oblikovati salvetu, ali mu ne polazi za rukom… Vjerojatno zato jer ju je ščepao svom snagom poput pravog davitelja predanog svom zadatku. JAIME ga promatra. Trenutak tišine.

JAIME. Beni… Zar ne razumiješ?

BENI ne odgovara.

JAIME. Možeš li mi reći što radiš s tom salvetom?

BENI. Cvijet.

JAIME. Daj, Beni, prestani s tim pederskim forama…

BENI. (Odrješito.) A ne, neće ti trebati nikakav pubertetlija: šamar ću ti opaliti ja!

JAIME. Onda valjda shvaćaš zašto se ne želim vraćati na tu temu!

Začuje se zvono na vratima.

JAIME. Sranje! A ja kao prase!

BENI. Amen!

JAIME trkom odlazi u kupaonicu. BENI na brzinu baci salvetu na tanjur. Ponovno se začuje zvono. BENI izlazi otvoriti. Kad otvori vrata začuje se veseli vrisak, SUSANIN, na koji BENI odmah odgovara na isti način. BENI i SUSANA ulaze zagrljeni i nasmijani. SUSANA je žena koja će upravo navršiti četrdesetu, i dalje puna energije, entuzijazma i fizičkog izgleda koji bi više odgovarao djevojci koja još nije ni blizu tridesete (i drago joj je da to i drugi primjećuju). Zrači proračunatom mladenačkom spontanošću u odabiru najmodernije odjeće – koja velikodušno otkriva dekolte i predivne noge, mora se priznati – i opuštenim stilom s upečatljivom zveketavom notom pratećeg nakita (ne nedostaje joj ogrlica, narukvica, prstenja i torbi, sve to ona nosi). Da sve to nosi samo kako bi zadivila druge, izgledalo bi izvještačeno. Međutim, stvar je u tome da se SUSANI takav stil jednostavno sviđa. Ono što na njoj zapravo najviše blista jest njezina samouvjerenost. BENI podiže SUSANU. Nakon toga je pušta da padne na kauč, dok se oboje grohotom smiju, a SUSANA pazi da joj torbica ne ispadne iz ruke.

SUSANA. Bože dragi, koja gromada od čovjeka!

BENI. Gdje?

Smiju se.

SUSANA. Ne pravi se da ne razumiješ, veliki dečko, koliki bi željeli…

BENI. Joooooj, ne laskaj mi…

Daju si kratki poljubac u usta.

SUSANA. Komad! (Glede oko sebe.) Gdje je Jaime?

BENI. Tušira se.

SUSANA. Onda?

BENI. Što?

SUSANA. Ti.

BENI. Što ja?

SUSANA. Što ti radiš ovdje?

BENI. Napasnice!

SUSANA. Joj, frajeru!

BENI. (Vragolasto.) A ti bi željela da se tuširamo svi troje zajedno!

Ponovno prasnu u smijeh.

SUSANA. Stvarno, Beni, nisi se uopće promijenio.

BENI. Zašto i bih, kad sam savršen?

SUSANA. Savršen? Ti si obični besramnik, eto što si. I zato te obožavam.

BENI. Uvijek sam znao da smo ti i ja stvoreni jedno za drugo.

SUSANA. Glazba, molim! Onda ja tebi laskam? (Traži po svojoj torbu.) Drži, stavi ovo u zamrzivač, ali nemoj zaboraviti kasnije izvaditi, jer će eksplodirati ako ostane unutra.

BENI je znakovito pogleda. SUSANA shvati dvostruko značenje svojih riječi i nasmije se.

SUSANA. A jesi perverzan!

BENI. (Izvadi bocu iz vrećice i proučava je.)Što to ovdje piše? Ništa ne razumijem. Gdje si to kupila? U kineskom dućanu?

SUSANA. Ma stvarno, pederu jedan, kakav kineski dućan, doteglila sam to iz Atene! Ouzo vrhunske kvalitete, u životu nisi probao nešto ovakvo…

BENI. (Krene prema kuhinji.)Ma možeš si mislit’…

SUSANA. … Pa dobro, gospodine Trijeznoviću, onda ćemo je Jaime i ja strusiti sami da nazdravimo za buduće planove…

BENI se zaustavi. Stanka.

BENI. Ne.

SUSANA. Što ne?

BENI. (Približava joj se povjerljivo.) Nećete nazdraviti jer mu nisam ništa rekao.

SUSANA. (Zbunjeno.) Ali zar se nismo dogovorili…?

BENI. Ne, Susana, večeras ne i točka. Trebala si ga vidjeti maloprije, totalno je poludio.

SUSANA. Ma pusti to meni.

BENI. Ne!

SUSANA. Zašto?

BENI. Ja mu to moram prvi reći.

SUSANA. Sigurno samo zbog toga?

BENI. Da.

SUSANA. Ne…Mislim da nije… Nije zato…

BENI. Molim te.

SUSANA. Kukavico.

BENI. Ja kukavica?

SUSANA. Zapravo se ne usuđuješ, snažan si samo na riječima.

BENI je privuče k sebi i zagrli, pravi se da ju je uhvatio u snažan zagrljaj iz kojeg se ne može istrgnuti.

BENI. Sad mi to više nećeš reći, ha?

SUSANA. Boca!

BENI. Ja kukavica?

SUSANA. U redu, u redu, predajem se! (Oslobodi se njegovog zagrljaja.) Bože, gdje si svaki put kad bi mi dobro došao ovakav zagrljaj?

BENI. Ja sam ovdje, dušo, ti si ta koja provodi život u bijegu…

SUSANA. Znaš što? Pravit ću se da te nisam čula.

BENI. Bez brige, nisi jedina.

Stanka.

SUSANA. Nakon tolikih mukotrpnih telefonskih razgovora koje smo vodili, nakon što smo uspjeli pronaći rješenje za sve i izvagali za i protiv, nakon tolikih planova, napokon dolazi trenutak istine, a ti mi se povlačiš kao kakva curica…?

BENI. Ja te povlačim?

SUSANA. Ti mi se povlačiš!

BENI. Za što te to povlačim?

BENI  prasne u smijeh. Ulazi JAIME….

SUSANA. Nemoguć si!

JAIME. Slažem se u potpunosti.

SUSANA. Jaime!

SUSANA i JAIME se zagrle. Ostanu u nježnom i dugom zagrljaju…

BENI. (Nakašlje se.) Mislim si da bi, budući da stojim ovdje sam s bocom ne znam čega dok se vi grlite, da bi mi boca mogla praviti društvo, još mogu uzeti i nož pa vam lijepo zapjevati…

SUSANA. Daj, Beni, molim te, nemoj biti toliko osjetljiv!

BENI. Kakva divota od prijateljice.

SUSANA. (Uzima mu bocu iz ruku.) Daj mi to! I nije ovo boca „ne znam čega“, nego ouzo, ovako, ou-zo  sa zvučnim „z“…[1]

SUSANA izlazi prema kuhinji. BENI izgovara zvučno „z“ kako najbolje umije, iako na kraju zvuči kao frfljanje i piskavo šiktanje. JAIME ga ignorira i krene prema stolu: vidi da je sve u potpuno istom stanju kao i prije nego što je otišao u kupaonicu. BENI nije napravio ništa od onoga što ga je zamolio. Gestama mu uzrujano pokazuje što misli o tome i zahtijeva objašnjenje. BENI mu također odgovara mimikom, ne osjeća se krivim: „Što hoćeš, ha? Što bi ti htio da napravim kad je Susana upravo stigla?“ JAIME ga rezignirano promatra i nema razumijevanja, u stilu: „U redu, nema veze, s tobom uvijek isto…“ Ulazi SUSANA  s bocom vina.

SUSANA. Zašto mi niste rekli da donesem umak za meso?

JAIME. Odresci! Sranje!

Kao ispaljen iz topa pojuri prema kuhinji, a dok istrčava BENIJU uputi optužujući pogled.

SUSANA. Stvarno, istina je, malo je nervozan…

BENI. Pogotovo kad sam ja u pitanju…

SUSANA. Zašto?

BENI. Susana, molim te, o onom našem, ni riječi.

SUSANA. Ma dobro, smiri se…

BENI. Hoćeš mi pomoći da završim postavljanje stola?

SUSANA. Mogli ste me nazvati i došla bih kasnije, imam osjećaj da sam vam upala usred posla; ja, kao uvijek, prije vremena…

BENI. Imaš sreće: ja imam potpuno suprotan osjećaj.

Ulazi JAIME, nosi tanjur s pršutom i vadičep koji predaje BENIJU. On uzima bocu i otvara je.

JAIME. Sve je pod kontrolom.

SUSANA. Fantastično.

JAIME. Pravi španjolski pršut, izvrstan je, probaj.

SUSANA. Mmmm… (Stanka. Svi troje kušaju pršut.) Znate što? Nemojte se smijati, jer znam vas… Ma dobro, smijte se, baš me briga, svejedno ću vam reći… (Stanka.) Dolazak kod vas uvijek ima za mene posebno značenje. Da, zvuči blesavo, ali stvarno vam kažem, kad dođem k vama u posjet kao da…. Kao da kažem: napokon! Sad sam napokon u Madridu! Svom Madridu. Kod kuće. Sa svojim prijateljima, u svom svijetu… Zamislite, već sam nekoliko dana ovdje, išla sam u šoping, prošetala gradom, vidjela sam mamu i sestru… Ali, dečki, stvarno, čudno je to, ali za mene Madrid nije Madrid bez ove kuće, ne znam, bez naših trenutaka, bez svega što dijelimo… Nekako čudno.

JAIME. Itekako je čudno: od jednog posjeta do drugog prolete godine.

SUSANA. Pretjeruješ!

JAIME. Zar nije istina?

SUSANA. Istina je to što sam vam rekla, stvarno. Valjda me podsjećate na neko drugo vrijeme.

JAIME. A što, sadašnjost ne zaslužuje tvoju pažnju?

SUSANA. Nije tako, glupane… Samo što… K vragu, pogledaj nas: izgledamo kao prije dvadeset godina, isti smo, upravo dotjerani za izlazak i spremni za osvajanje noći!

BENI. (Predaje svakome čašu vina.)  Za osvajanje noći ili na što se već naiđe, ljepotice, jer ti si spremna na sve.

Nasmiju se.

JAIME. Nismo bili neki veliki osvajači…

BENI. Govori u svoje ime.

JAIME. Upravo suprotno, ja sam si doma doveo baš dobrog komada.

BENI (SUSANI.) Je li to tebi zvučalo kao kompliment?

SUSANA  se grohotom nasmije.

SUSANA. Volim vas… (Stanka.) Sjećate se … (Nasmije se.) Sjećate se one večeri kad smo svo troje izašli plesati, one noći kad smo se kladili, znate na što mislim? Okladila sam se da ću častiti do jutra ako uspijete prošetati čitavom ulicom Gran Vía pa onda dalje preko Alcalá-Montera-Callao-Plaza de España i dalje, držeći se za ruke kao zaljubljeni par, priljubljeni, kao najnormalniji bračni par…

BENI. … Ah, da, da, sad se sjećam!…

JAIME. … Danas je čudno ako dva tipa na Gran Víji nisu par ili ne žele to biti…

SUSANA. …  I onda su nas zaustavili blizu Madrid Rocka, zar ne…?

JAIME. Madrid Rock! Hram naših ploča zakopan ispod trgovine odjećom…

SUSANA. … Već je bilo kasno, ali je bila gomila ljudi na ulici, na sve strane, jer su se tamo nalazili klubovi i valjda su upravo bile završile filmske projekcije.

JAIME. … Ne spominji mi kina! Čitavo kinematografsko sjećanje generacija, eh, generacija, prodano preprodavačima! Eto, zbogom kulturnom nasljeđu! Kažem vam, ovom gradu nema spasa.

SUSANA. Ma daj, Jaime!

JAIME. … Možda je jedinstven, ali je jednako nepopravljiv…

SUSANA. … Dosta više, zvučiš kao kakav zloslutni prorok!

BENI. Mislim, stvarno, curo… „ouzo“, „zvučno z“, zloslutni prorok“… Odeš u Atenu i pretvoriš se u neku, neku, neku… Minervu…

JAIME. Minerva je rimska.

BENI. Jooooooj… (Stanka.) A da?… Misliš kao vaga ili kao akvedukt? Ili možda prije kao rimske sandale? Prosvijetli me, ti koji toliko toga znaš.

JAIME. (SUSANI.) Reci mu ti. Jesam li u pravu ili nisam?

SUSANA. Dosta!

SUSANA si natoči još malo vina.

SUSANA. Nazdravimo. Za nas. Za ponovni susret. I za sklad.

Kucnu se čašama, gledaju se u oči i piju.

SUSANA. Hej, ove čaše su genijalne.

BENI. Donijeli smo ih iz Praga.

JAIME. Zapravo smo se zaljubili u njih čim smo ih ugledali u jednoj malenoj trgovini u blizini Praškog dvorca.

BENI. Bile su jako skupe, eh!… Sva sreća da ih znamo dobro čuvati.

JAIME. Pravo boemsko staklo.

BENI. Čisto, najčistije. Pravo blago.

SUSANA. Onda za blago.

Svo troje ponovno ispiju čaše.

SUSANA pomiluje JAIMEA.

SUSANA. Uvijek ti je dobro pristajala crvena boja. Jako si mi zgodan, Jaime.

JAIME. Usprkos tomu što sam „zloslutni prorok“?

SUSANA. Vrlo zgodan… Ali i umišljen kao i uvijek, moram priznati.

BENI. Idem narezati malo sira i poslužiti vichysiosse

JAIME. Pusti, idem ja. Dovršite vino u miru, uskoro ćemo večerati, čim Beni postavi stol.

BENI. Donesi krekere.

Izlazi JAIME.

BENI se približi stolu kako bi dohvatio tanjur s pršutom i ponovno stane do SUSANE. Ona mu se obrati, ali pritom pazi da ju JAIME ne čuje.

SUSANA. Ma kresnut ću te ja! Obična si kukavica i osjetljivko, ostajem pri onome što sam rekla.

BENI. Ali on je taj koji stalno provocira!

SUSANA. Psssst…. „Prosvijetli me, ti koji toliko toga znaš.“. Vi to zovete dijalogom? Zar ga tako želiš uvjeriti i pridobiti, tako da negiraš očito? Jer, čuj, koliko god da te to jebe, Minerva je rimska…

BENI. Ah, ne znam što se događa, Susana, ne znam…! Zbunjuje me. Pokušavam s njim razgovarati, ali prije nego shvatim što se uopće događa, on već izokrene moje riječi i tjera vodu na svoj mlin, hoću reći, na sumnju i na, na… svađu, jer zna… Zna da se ja lako zapalim i dok on tamo deklamira kao s nekog uzvišenog podija, sav staložen, ironičan i, i, … nonšalantan, meni krv ovdje zakuha (Pokazuje svoju glavu.) i ne nalazim riječi, a on to zna i ja to znam, onda se ja pokušavam smiriti i sve objasniti, tražim način da mu sve objasnim u njegovom stilu, tom njegovom retorikom, ali uvijek me uspije izluditi, uvijek!

SUSANA. Ne razumijem kako te može uvijek toliko smesti, ako si ti uistinu siguran u to što želiš.

BENI. Ja želim dijete.

SUSANA. Onda, to je to! Jaime to može odbiti ili prihvatiti, postaviti svoje uvjete ili jednostavno zatvoriti vrata pred bilo kakvim planovima vezanima uz tu temu, u redu. Ali odlučite se već jednom. Kažeš da te izluđuje? Kako te uspije izluditi?

BENI. Pa izluđuje me, da, zbunjuje me svojim izgovorima! I ja ih na početku pobijam, i kad napokon osjetim snagu jer mislim da sam uspio, kad se napokon čini da se razumijemo, eto ga opet! Pojavi se neki novi izgovor, on mi ga izloži, i onda mu ja proturječim, i onda ponovno krene napad s tim pokroviteljsko-učiteljskim tonom od kojeg poludim, i opet se vratimo na isto, s istim osjećajem da ne postoji nikakva mogućnost dogovora i da će mi glava eksplodirati…

SUSANA. Da vidimo: ako ti Jaime dade neki novi izgovor…

BENI. Sad govori da je već prestar za djecu!

SUSANA. Gluposti: svo troje smo savršeni… (Kratka stanka.)Ali dobro, on tako kaže, u redu. A što ti trebaš sada napraviti? Pa saslušaš ga i razmisliš o tome. I to je sve. I kad si razmislio na miru, ponovno se vratiš i izložiš svoje argumente. I tako redom. Ne   razumijem zašto se kolebaš i sumnjaš u svoje odluke, zašto zapadaš u krize, izbjegavaš temu ili gubiš živce svaki put kad  Jaime ne želi isto što i ti.

Stanka.

BENI. Ti misliš da se boji?

SUSANA. Tebe?

BENI. Ne.

SUSANA. Nego?

BENI  ne zna kako bi sročio odgovor.

BENI. Uvijek nam je bio dovoljan samo pogled i sve smo razumijeli, Susana… Toliko puta nismo morali ni govoriti kako bismo znali što misli onaj drugi i ti to znaš, ti si to vidjela, dobro nas znaš… Samo bih ga pogledao i odmah bih znao što trebam napraviti: kada šutjeti, kada ga pomilovati, kada otići s nekog tuluma, kada ga utješiti… A sada… Pogledaj me: kao opsjednut pomno biram svaku riječ kako bi me osoba s kojom već dvadeset godina sve dijelim mogla razumjeti, kako bi ispravno shvatila ono što joj govorim, a ne upravo suprotno, kao što se obično događa, i kako ne bih uzrokovao jednu svađu za drugom svaki put kad otvorim usta.

Ulazi JAIME.

JAIME. Mislim da za otvaranje usta i apetita nema boljeg od ovog sira, prvoklasni ovčji sir … (Stanka.) Zašto me tako gledate? Ne volite ovčji sir? (BENI i SUSANA se pogledavaju. Ukočili se u obrambenom stavu.)Čuj, Beni, pa nećeš mi valjda reći da ne voliš…

BENI. Naravno da volim, ja sam lud za sirom, dušo, a posebno za ovčjim, donesi odmah ovamo, progutat ću ga sa zadovoljstvom!

SUSANA uzima komad sira s tanjura. Žvače u tišini. JAIME ih gleda: nešto mu  je čudno… BENI i SUSANA se smješkaju i potvrđuju kao da žele reći „Uf, kako dobar sir!“. JAIME isto uzima komad, svo troje žvaču u tišini.

JAIME. (SUSANI.) Onda, koliko dugo si bila u Ateni?

SUSANA. Ma jedva dva dana. Taman koliko mi je trebalo da kupim ouzo i napravim krug po Monastirakiju i muzeju na Akropoli.

JAIME. Moram se vratiti u Grčku, mora se ići…

BENI. Što se mene tiče, idemo kad god hoćeš, toliko je želim upoznati, uvijek sam imao osjećaj da bi se ondje osjećao kao doma, zamisli, da bi me Grčka oduševila…

JAIME. … Ne znam, Beni, nisam siguran da bi ti se svidjela: ako se želi uživati u putovanju Grčkom, treba se prije dobro pripremiti, samo tako se može shvatiti važnost onoga što tamo gledaš. Razumiješ? Samo tako se može shvatiti da, u kulturnom smislu, Zapad duguje Grčkoj skoro sve što jesmo. Ali naravno, za razumijevanje je potrebno tumačenje, a za tumačenje je pak prvo potrebno znanje… Što ti vrijedi popeti se na ogromnu kamenčinu, ako ne znaš da stojiš na samom Areopagu, drevnom sudu Atenjanina? Baš ništa: popneš se na kamen, uživaš u pogledu, fotografiraš se i spustiš se. I nemoj me tako gledati, to je samo jedan primjer, iako dosta slikovit, kad ti moram baš sve objašnjavati… Gle, i s otocima se događa isto, ali manje, ne moraš baš sve prostudirati, pada mi na pamet da bismo mogli obići otoke, ha? U stilu plaža i prženje na suncu, što misliš, ha? Zar ne bi volio da kruzerom obiđemo Kiklade? Prekrasni su…

BENI skrene pogled s JAIMEA i polako žvače drugi komad sira.

JAIME. (BENIJU.) Što misliš o tome? U čitavoj Grčkoj se izvrsno jede i neki otoci imaju nevjerojatne plaže, većinom gay-friendly.

BENI otvori usta kao da će istresti bujicu psovki, ali SUSANA to uoči i prekine ga u toj namjeri.

SUSANA. Aaaaa…. što mislite o tome da svo troje zajedno organiziramo neko putovanje?

JAIME. Nas troje?

SUSANA. Pa naravno!

JAIME. Kuda bismo išli nas troje?

SUSANA. Ah, što ja znam, na neko mjesto kamo ste oduvijek željeli ići. Ozbiljno vam govorim: možemo iskoristiti neko duže putovanje za koje dobijem slobodne dane, rezerviram još jednu sobu u svom hotelu i nađemo se svi troje u Pekingu, Sydneyju, San Franciscu, Delhiju,…

BENI. (Naglašeno, ne gledajući JAIMEA.) Uf, ne, ja ne, meni bi se moglo dogoditi da padnem u neku od svojih kulturnih laguna i utopim se.

SUSANA. Što mislite o Montrealu ili Tokiju? New Yorku, Cape Townu…

JAIME. … Ne znam…

SUSANA. Stockholm, São Paulo… Kamo god želite!

JAIME. Umorim se samo od slušanja.

SUSANA. Hajde, Jaime, ne budi takav starkelja!

JAIME. Ti se nikada ne umoriš od svega toga?

SUSANA. Ja? Nema šanse! Predlažem vam da odaberemo neki grad koji nam se sviđa i iskoristimo četiri ili pet slobodnih dana, često ih dobijem, pogotovo ako je let dug, ja sam se već naviknula, let me ne umara. Iako mi je to posao, obožavam ga. Genijalno bismo se proveli!

JAIME. A to što si toliko vremena vani? Što živiš u zemlji koja nije tvoja i što ne prestaješ putovati s jednog mjesta na drugo i nikako da se smiriš, pustiš korijenje na nekom mjestu? Zar te sve to ne umara?

SUSANA. Što je tebi?

JAIME. Meni?

SUSANA. Da. Što te muči?

JAIME. Ništa.

SUSANA. Kako ništa, Jaime, kako ništa? Znamo se sto godina i nekako si… Nekako si malo drzak večeras.

JAIME. „Malo drzak“?

BENI. Moglo bi se reći.

JAIME (SUSANI.) Zato što sam te nešto pitao? Upitao sam nešto što nisam trebao?

Stanka.

SUSANA. Smirila sam se onoliko koliko mi u ovom trenutku odgovara, što ne znači da nemam planove zbog kojih ću se, ako se ostvare, još više smiriti u budućnosti. Jesi zadovoljan odgovorom?

JAIME joj pruži svoju čašu. SUSANA mu natoči još vina, a zatim natoč i sebi. Gledaju se. Sramežljivo se kucnu prije nego otpiju.

BENI. Hajmo! Svi za stol! Previše vina i premalo hrane, čini mi se. Idemo večerati!

JAIME. Upravo tako, večera!

JAIME izlazi prema kuhinji.

BENI. (SUSANI.) Pomozi mi.

SUSANA i BENI krenu dovršiti postavljanje stola. Poljube se suučesnički. Ulazi JAIME i nosi  duboke tanjure i žlice.

JAIME. Što još nedostaje?

SUSANA. (Pokazuje na zgužvanu salvetu koju je BENI ostavio na stolnjaku.) A što je ovo? Nova moda u postavljanju stola?

JAIME. Ma kakvi, curo, što ti je…

BENI. … Ne, nego ono što sam ja htio…

JAIME. (SUSANI.) … Zar ne vidiš…?

BENI. … Ja sam je htio oblikovati…

JAIME. (SUSANI.) Zar ne vidiš da je to cvijet?

SUSANA. Cvijet?

SUSANA se nasmije.

JAIME. Pa da! Možda jest nekako izobličen i uveo, ali je cvijet, na kraju krajeva. Zar nije tako, Beni?

BENI se odlučno suprotstavi JAIMEU.

BENI. (JAIMEU.) Znaš što, Jaime? Susana i ja planiramo imati dijete.

Tišina.

BENI. Ponavljam: Susana i ja planiramo imati dijete.

Stanka.

JAIME. Pretpostavljam… svaki po jedno.

BENI. Ne… Isto… Ona… Ali zajedno… Odnosno… Ah, ne zbunjuj me, Jaime! Znaš? Ne zbunjuj me!

Stanka.

JAIME. (Uzima zrak.) U redu…

BENI… Pa u redu.

SUSANA. Beni….

JAIME. Izvrsno…! Dobro. Dobro… (BENIJU.) Opirao sam se i učinio sam sve što sam mogao kako bi ti shvatio moj stav, ali… Vidim da je tvoja odluka nepokolebljiva…Puno snažnija od moje, u svakom slučaju. U ovom stadiju ti to više ne trebam niti reći, očito je, ali ako ti ičemu služi, ako moje mišljenje još nešto znači…

BENI. Što?

JAIME. Samo naprijed.

BENI. Samo naprijed?

JAIME. Samo naprijed.

BENI. Ozbiljno govoriš?

JAIME. Naravno.

SUSANA i BENI traže u očima drugoga potvrdu da su čuli ono što misle da su čuli.

JAIME. Već dugo to planirate?

SUSANA. Ne… Ne, zapravo ne… Jednog dana sam dugo čekala na presjedanje, to je bilo prije… par mjeseci? I tako, ništa, sjetila sam se da bih mogla nazvati Benija, je li tako?    Ma sjetila sam se da mu nisam čestitala rođendan i … I tako, dok smo pričali o svemu i svačemu, znaš već, uglavnom… Spomenuli smo tu temu, ali na tome je ostalo, tek kao neka ideja, ništa više… Ali nakon toga me je Beni nazvao nekoliko puta i ta ideja se počela sve više razvijati, malo po malo smo je konkretizirali, sve dok nismo           ozbiljno počeli planirati dijete koje… Dijete koje bismo odgajali svo troje, eto. To je ideja. I ja to također želim, Jaime. Ponekad mislim da mi je to čak i potrebno. Ali definitivno ne želim muža, to mi je potpuno jasno. Odbijam biti u stalnoj vezi s nekim tipom samo zato jer me oplodio, budi siguran da to neću dopustiti u ovim godinama, a naravno, bogme si neću ni dozvoliti da se moje dijete rodi iz neke avanture za jednu noć, s tko zna kakvim genima i od tko zna kakve osobe, samo bi mi još to trebalo, nema šanse…

JAIME. … Jasno…

SUSANA. A s druge strane… S druge strane mi je sve jasnije de mi se s vremenom smanjuju mogućnosti i…

JAIME. I zbog toga ste donijeli odluku. Zajedno.

SUSANA. Ja želim dijete.

BENI. Tako je, a njezinim razlozima treba pridružiti moje, istina je da ja…

JAIME. Znam ih već napamet, Beni, prosipaš ih već čitavu vječnost. (SUSANI.) A nije ti pala na pamet mogućnost anonimnog davatelja? To nudim kao alternativu ideji da te oplodi Beni.

BENI. Stvarno misliš da je uredu?

JAIME. …Ma da…

BENI. Zaista? (BENI pomno promatra JAIMEA: nešto ga u njegovom držanju navodi na sumnju.) Kunem ti se, Jaime, bio sam ti spreman reći već nekoliko puta da Susana i ja razmišljamo o toj ideji, časna riječ! Ali ti, ti… ti bi uvijek odbijao svaku mogućnost, svaki put si na jedan tako, tako, tako kategoričan način odbio bilo kakvu ideju da postanemo roditelji da… 

JAIME. … Ne trebaš se opravdavati, Beni. Vrlo dobro znam kakav je bio moj stav prema toj temi. I ponavljam ti: mislim da je to izvanredno. Ali nisi odgovorila na moje pitanje, Susana. Zašto nisi razmislila o anonimnom davatelju? Takva oplodnja je vrlo kontrolirana, nikada ne bi saznala tko je otac, naravno, a osim toga, nude ti potpunu zdravstvenu garanciju.

SUSANA. Ne znam… Premalo osobnosti… Osim toga, nakon trideset i sedme mi se znatno smanjuju mogućnosti i ako se proces oduži, to može koštati pravo bogatstvo, znaš… Ne, ne… Idealno rješenje nije oplodnja, nego nešto drugo.

Stanka. SUSANA ih gleda. BENI i JAIME je napeto promatraju i pokušavaju je shvatiti.

JAIME. Reci mi da ne insinuiraš ono što mislim da insiniuraš.

SUSANA. Pa što ima loše u tome?

JAIME. To bi bio vrhunac svega!

SUSANA. Što je loše u prirodnoj metodi?

BENI. Hej, ljepotice! Nismo se tako dogovorili!

JAIME. … Smiri se, Beni, smiri se…

BENI. … Ma kako da se smirim, koji kurac, čovječe, ma vidi ti to, da vidimo, jedna stvar je to što ja želim biti otac, ok? A nešto potpuno drugo je da zbog toga moram spavati s majkom. Samo mi još to treba! (Pokazuje na JAIMEA.) Pa ja sam njegov dečko!

SUSANA. Ma naravno!

BENI. Pa naravno da ne!

SUSANA. Ma ne, čovječe, nikako!

BENI. Ni u kojem slučaju!

SUSANA. Nema šanse!

Stanka.

BENI. A ne…? Kako ne?

SUSANA. Ma ne, Beni, ne… Ja ne želim da ti budeš otac.

SUSANA gleda JAIMEA.

BENI. Ah, jaaaaasno…. Feeeenoooomenaaaaalnooooo!

SUSANA. Beni…

BENI (JAIMEU.) Fe-no-me-nal-no! Ti je povališ, ona zatrudni i odgajamo dijete svo troje! Plan mog života! A što ja predstavljam u tom cirkusu? Tetku Benicu?


[1] U španjolskoj abecedi postoji slovo z, ali se izgovara bezvučno, kao slovo s, što im ponekad otežava izgovor stranih riječi koje sadrže taj glas. (Nap. prev.)