HIMMELWEG

Juan Mayorga

LIKOVI:

Zapovjednik

Gottfried

Poslanik/poslanica Crvenog križa

Dječak 1

Dječak 2

Dječak 3

Dječak 4

Muškarac

Žena

Druga žena

Djevojčica

Kao dio kulise: Prodavač balona, starci koji izlaze iz sinagoge, ljudi u šetnji, djeca na ljuljačkama.

1 URAR IZ NÜRNBERGA

Izgovara se „him-mel-veg“. Nije jedna riječ, dvije su riječi. „Himmel“ znači „nebo“. „Weg“ je put. „Himmelweg“ znači „Nebeski put“. Taj sam izraz čuo prvi puta upravo ovdje, za vrijeme rata.

Došao sam u Njemačku kao poslanik Crvenog križa. Ljudi su mi uvijek bili važni, zato sam odlučio raditi za Crveni križ. Najveći poraz u životu doživio sam kad sam se prijavio da radim za njih i odbili su me. Ali nedugo zatim pokušao sam ponovno i primili su me bez problema. Vremena su se promijenila i zbog mog znanja njemačkog jezika postao sam im potreban. U tom trenutku nitko nije želio ići u Njemačku. Ja sam prihvatio čim su mi predložili.

Ljudi su mi uvijek bili važni. Kad su mi ponudili da otputujem u Berlin kao poslanik Crvenog križa, pomislio sam da bi mogao učiniti nešto dobro za ljude. Moj zadatak bio je posjetiti kampove u kojima su bili smješteni ratni zarobljenici i ustvrditi poštuju li se međunarodni sporazumi. Osjećao sam se korisnim u provjeravanju higijenskih i prehrambenih uvjeta života zarobljenika. Kad god sam bio u prilici spasiti život nekom čovjeku, to sam učinio. Mogao sam odabrati nekog engleskog pilota osuđenog na smrt i reći Njemcima: „Znam da je u Engleskoj zarobljen jedan njemački pilot. Bit će pogubljen, ako ovaj čovjek bude pogubljen“. U ratu se razgovara na taj način.

Živjeli smo u Berlinu, u Berliner-Wannsee, uz jezero, u kući koju nam je dodijelila njemačka vlada. Velika, prekrasna kuća, nikada prije nisam živio u takvoj kući. Usprkos svemu, ostalo mi je nekoliko lijepih sjećanja iz tog vremena. Srećom, prije zaboravljamo ružne trenutke nego lijepe. Živjeli smo svi zajedno, svi poslanici Crvenog križa u Berlinu. Kada bi se vratili s neke od misija, to mjesto bilo nam je raj. Osnovne stvari pretvore život u raj: razgovor s prijateljem, šetnja uz obalu jezera, mrvica humora u tom tako teškom vremenu. Nismo se družili s Njemcima. Održavali smo minimalne odnose, samo najnužnije.

Jednog jutra, u jednom od onih razgovora u kojima se isprepliću posao i život, počeli smo razgovarati o čovjeku koji je bio vlasnik te kuće: bio je Židov. Nitko se nije ni potrudio maknuti sliku na kojoj su bili portretirani on, njegova žena i njihova kći. Počeli smo razgovarati o kvaliteti slike i onda smo došli do ideje da bi netko od nas trebao posjetiti logore u kojima su bili smješteni civili.

Treba li objašnjavati razliku? Nisi mogao pokazati Židova osuđenog jer je Židov i reći Njemcima: „Znam nevinog čovjeka koji će biti pogubljen ako ovaj Židov bude pogubljen“. Njemcima nismo ništa mogli ponuditi. Nisu nam dopuštali ni da se približimo tim civilnim logorima.

Tog jutra, pred portretom židovske obitelji, odlučio sam ući u jedan od tih logora. Ali moja iskaznica poslanika Crvenog križa nije bila dovoljna. Zastavica na mom automobilu bila je beskorisna krpa. Nisam imao dozvolu prići, ali sam imao šteke cigareta, najlonke i američke tranzistore koji su bili uvjerljiva roba za dobivanje papira. Samo jedan papir i rampa pred moji automobilom bi se otvorila. Na svim kontrolnim mjestima rekao bih istu stvar: „Došao sam razgovarati sa zapovjednikom kampa“. Prošao sam više od dvadeset kontrola prije nego sam stao pred njega.

Čovjek plavih očiju, otprilike mojih godina; zamišljao sam ga starijeg. „Sjednite. Mogu li Vam što ponuditi? Kavu?“ Posluži mi kavu. „Imati li dozvolu za posjet?“ On zna da se takva vrsta dozvole ne dobiva. Kažem mu što sam donio sa sobom: “Možemo Vam poslati lijekove za Vašu ambulantu“. Da se razumijemo: to je samo izgovor, lijekovi su najblaži izgovor koji mi pada na pamet. On prepozna moj naglasak: „Neizmjerno mi se sviđa Vaša zemlja. Jednom sam tamo bio na odmoru, prije rata“. Ne znam želi li ostaviti dojam da pripada toj klasi ljudi koji si mogu priuštiti odmor u inozemstvu. Ja, dijete iz priproste obitelji, nisam nikada putovao. Rat mi je pružio tu priliku, da izađem u inozemstvo. I tako započnemo razgovor o mojoj zemlji. Svako malo netko ulazi i predaje mu nekakav dokument na potpis. Sve izgleda kao u nekom uredu. Čini se da oni rade nešto korisno. Razgovaramo tako o mojoj zemlji, sve dok ne uspijem ponovno skrenuti razgovor na svoju temu. Treba zadobiti njegovo povjerenje, treba malo dramatizirati: „Željeli bismo pomoći. U mogućnosti smo nabaviti Vam lijekove“. On promisli nekoliko sekundi pa kaže: „Možete ih poslati, da, te lijekove. Mi ćemo to srediti“. Ja osjetim da mogu ići korak dalje: „Trebali bismo neke podatke kako bismo Vam poslali lijekove“. „Ah, to Vas je dovelo ovamo. Trebate podatke“. I zatim ušuti. Ja pomislim: „Dobro, prijatelju, ovdje završava tvoj izlet“. Međutim, on kaže: „Ne vidim zašto ne. Vi trebate podatke“.

Zatim uzme telefon: „Naš gost će posjetiti naš kamp. Javite Gottfriedu. Naš gost ima dozvolu otvoriti bilo koja vrata“. Nakon toga se okrene meni: „Židovi vrlo ljubomorno čuvaju svoje stvari. Ne vole da bilo koji stranac njuška po njihovim stvarima. Još kave?“ Prihvatim. On mi objašnjava da se osjeća više kao Europljanin, nego kao Nijemac. Želi da rat završi što prije jer je za njega to građanski rat. Pokazuje mi svoju biblioteku: „Calderón, Corneille, Shakespeare… To je za mene Europa“.  Osjećam se nelagodno. Zar mi želi stvoriti dojam kulturnog čovjeka? Kulturniji čovjek od mene, to je očigledno. Čovjek kome je njegov društveni status omogućio pohađanje najboljih škola, putovanja, zanimljiva poznanstva. Dok krećemo prema unutrašnjosti kampa objašnjava mi kako je rat pogreška, bratska razmirica. Udaljavamo se od drvenih baraka i koračamo u smjeru baraka sazdanih od crvene cigle. Na stepenicama jedne ciglene barake čeka nas čovjek sa smiješkom na licu, prvi čovjek kojegač vidim u kampu bez uniforme. Zapovjednik mi ga predstavi: „Gradonačelnik Gershom Gottfried“.

Na trenutak ostajem pomalo zatečen. Čovjek se nasmiješi, Gottfried, i podsjeti me na čovjeka s portreta u berlinskoj kući. Moram se usredotočiti kako bih pratio njegove riječi pozdrava jer, osim toga, govori vrlo čudnim tonom glasa: „Ako mi dopustite, bit ću Vaš vodič. Možete fotografirati, ako želite“.

Da, sa sobom nosim maleni fotoaparat. Možda ste vidjeli te fotografije. Napravio sam mnogo fotografija. Svako malo Gottfried me podsjeća da mogu fotografirati. Fotografiram ulice, asfaltirane i čiste. Paviljon u središtu trga na kojem svira orkestar. Park pun ljuljački u obliku životinja. Raznobojne balone.

Ljudi me čudno gledaju. Povezujem to s činjenicom da ne nosim uniformu. Gledaju me kao nekoga tko ne pripada ni njima ni Nijemcima. Imam neki neugodan osjećaj da me izbjegavaju. Sunčano je i ljudi koriste priliku za šetnju.

„Što ste očekivali?“, upita me zapovjednik. „Neuhranjene ljude u prugastim pidžamama? I ja sam čuo te izmišljotine. I vi ste ih čuli, Gottfriede, zar ne?“

Gottfried odgovara da je, da ih je i on čuo. „Dopustite mi da Vas pozovem kod sebe na ručak“, kaže. „Bit će to jednostavan objed. Ova vremena su teška za sve nas“. Uđemo u jednu od crvenih baraka i ručamo s Gottfriedovom obitelji. Odahnem kad vidim da ne izgleda kao obitelj s portreta u Berlinu. Na stolu povrće i bijeli kruh. Gottfried izmoli blagoslov na Židovski način, a zatim kaže: „Možete fotografirati, ako želite“. Vi ste možda vidjeli te fotografije. Fotografije skromne kuće čiji prozor gleda na trg. Nas troje se približimo prozoru gdje ćemo popiti kavu: Nijemac, Židov i ja. Zapovjednik, gradonačelnik i čovjek Crvenog križa. Trg je opustio za vrijeme ručka, izgleda kao da je maleni grad uzeo predah. Čini mi se da je dobar trenutak da postavim par praktičnih pitanja, o kanalizaciji ili pošti, na primjer. Ali zapovjednik ne želi razgovarati o tim stvarima. „Dosta politike. Prekrasno je popodne, nećemo ga time upropaštavati. Gottfriede, prije odlaska naš gost mora vidjeti sat na kolodvoru“.

Zapovjednik nam predloži da krenemo prema kolodvoru putem koji vodi kroz šumu okruženu rijekom. Gottfried korača uz mene, u tišini, dok zapovjednik daje svoja predviđanja budućnosti: „Ovaj rat je zajedničko djelo čitavog čovječanstva. Mir koji će doći nakon rata također će biti djelo čitavog čovječanstva“. Koračamo gustom šumom; sunčevo svjetlo jedva da uspijeva proviriti. Zapovjednik me upita vjerujem li u Boga. Odgovorim da vjerujem, jer sam tada još uvijek vjerovao u Boga. Zapovjednik misli na Spinozinog Boga i citira jednu Spinozinu misao: „Mržnja koju pobijedi ljubav pretvara se u ljubav; a ta je ljubav veća nego bi bila da joj nije prethodila mržnja“. U rijeci stoji djevojčica i igra se s lutkom. Zaustavim se kako bih fotografirao tu djevojčicu.

Sat na kolodvoru pokazuje točno šest sati. Gottfried mi ispriča njegovu povijest: „Izradio ga je oko godine tisuću petsto i druge majstor Peter Henlein iz Nürnberga, slavni proizvođač automatskih igračaka na navijanje. Iako se u prvi tren čini drugačije, sat ne pokreću kotači, nego vaga“. Sat se ne miče i ja počinjem shvaćati što mi je tako čudno u načinu na koji govori gradonačelnik Gottfried. „Vaga se sastoji od željezne šipke koja na svakom kraju nosi uteg. Uz njihovu pomoć ta šipka upravlja kružnim kretnjama sata“. Čini se kao da… Ne samo sada, dok mi objašnjava kretanje sata, nego i kada smo razgovarali o vremenu ili kada mi je ponudio kruh. Gottfried govori kao automat.

Na kolodvorskoj klupi mladić udvara djevojci. Jedan starac čita novine. Dva dječaka igraju se zvrkom. Možda ste vidjeli te fotografije.

Zaljubljeni par, starac, dječaci, kao da u njima ima nešto umjetno. Ne izgleda li sve kao da smo u nekoj dražesnoj igri, sve od trenutka nasmiješenog pozdrava gradonačelnika Gottfrieda? Kolodvor miriši na svježu boju. Orkestar, ljuljačke, sve mi izgleda, odjednom, jednako čudno kao i gradonačelnikov glas. Kako je izgledalo ovo mjesto prije mog dolaska? Kako će izgledati poslije? Ja sam došao izvidjeti. Ja sam oči svijeta. Ja ću izaći odavde s brojnim fotografijama i izvješćem u kojem opisujem što sam vidio.

Nemojte me krivo shvatiti: ne sumnjam da su stvarno Židovi. Židovi su, ali iz nekog razloga se tako ponašaju. I to izvode loše. Kreću se nespretno, nesigurno.

Moji roditelji su me naučili samilosti. Nikada ne zatvaram oči pred tuđom nesrećom. Zato sam se zaposlio u Crvenom križu, jer sam želio pomoći. Zato sam pristao raditi u Njemačkoj i zato sam ovdje, jer želim pomoći. Ali netko od njih, starac, zaljubljeni par, djeca, netko od njih mi mora dati nekakav signal, trebam neki znak. Ni u kojem trenutku mi nitko od njih nije dao nikakav znak. Ni u kojem trenutku nitko nije rekao: „Trabam pomoć“.

Umjesto toga, svi me nekako čudno gledaju. Čak i djeca koja se igraju zvrkom. Ako ste pročitali moje izvješće, u njemu pišem o njima, fotografirao sam ih. Njihov zvrk se vrti sve dok ne padne točno pred zapovjednikove čizme. Dječaci se pogledavaju kao da ne znaju što učiniti, kao da taj trenutak nije bio predviđen. Gottfried prestane govoriti, kao da ni on ne zna što sada treba napraviti. Zapovjednik se sagne i podigne zvrk. Pitam se nije li i on, zapovjednik, još samo jedna figura u toj igri. Pretjerano ugodan, pretjerano kulturan. Zapovjednik, ili čovjek koji mi se tako predstavio, kaže dječacima: „U Njemačkoj vrtimo zvrk na drugačiji način“. I onda im se približi kako bi im pokazao kako se igra zvrkom u Njemačkoj.

Sat i dalje pokazuje točno šest sati. Zapovjednik se igra s djecom na nekoliko metara od nas, okrenut nam je leđima. Sad je trenutak. To je prilika da mi Gottfried kaže: „Pomozi mi“. Ne mora mi ništa ni reći, dovoljan je samo znak. Gottfried kaže: „Tisuću devetsto četrnaeste godine moglo se ustvrditi da, nakon više od četiristo godina od izgradnje, ovaj mehanizam i dalje pokazuje točno vrijeme sa samo pola minute razlike. Vaga ovog sata pripadala je drugom starijem satu koji je napravljen u Toledu tisuću če četiristo tristo devedeset i druge. Što znači da vi gledate sat koji je pokazivao vrijeme tijekom skoro petsto godina“.

Obuzima me neki čudan osjećaj samoće među tim Nijemcima i tim Židovima. Dobivam dojam da sam i ja figura u toj igri. Međutim, koja je moja uloga? Gdje se uistinu nalazim? Na metar od Gottfrieda, ali gdje?

Zapovjednik nam ponovno priđe. „Na ovu stanicu pristižu ljudi iz cijele Europe. Ali ne očekujte da ćete ugledati neki vlak. Osim ako ne namjeravate prenoćiti ovdje. Prijevoz stiže uvijek u šest ujutro“. Čini mi se da čujem vlakove kako sijeku tišinu šume. Presijecaju tišinu koja se čuje samo unutar šume.

S druge strane tračnica moj pogled pada na kratki cementni prilaz koji kao da služi za istovar stoke iz vagona. A zatim vidim još jednu rampu, blažeg nagiba i dužu, koja se penje prema nekoj vrsti hangara. Zapovjednik primijeti da se moj pogled zaustavio na hangaru. Objašnjava mi: „Ambulanta. Ovaj put, od vlaka do ambulante zovemo „Nebeski put“. I pogleda Gottfrieda kao da traži njegovu potvrdu. Gottfried potvrđuje: „Nebeski put“.

„Odande se vidi cijeli grad“, kaže zapovjednik i pozove me da se uvjerim. I usitinu, s vrha rampe vidi se čitavi grad. Na trgu se sve ponovno pokrene kao igračka kad je navijete: djeca na ljuljačkama, starci šeću na suncu, prodavač balona… Zapovjednik pokazuje mjesta kojima smo prošli: nogometni stadion, kazalište, škola. Sinagoga. „Sloboda vjere“, kaže. „Ovaj grad je ono što zovemo ‘Zona ponovnog naseljenja Židova’. Ekperiment samouprave“. Danas bih ga bio upitao: „Ako oni sami upravljaju, koja je Vaša funkcija, zapovjedniče?“ Ali nisam postavio to pitanje, s Nijemcima se nije moglo tako razgovarati. Zapovjednik je ustrajan: „Eksperiment koji će riješiti problem koji nijedna europska nacija nije znala riješiti stoljećima“. Čini se kao da čeka moj komentar, ali jedino što mi pada na pamet reći je: „Sada me čudi što se javlja toliko poteškoća kada želimo posjetiti ovo mjesto“. Zapovjednik signalizira Gottfriedu, kao da želi da se uključi. Gottfried kaže: „Imamo ljude iz čitave Europe, što ponekad izaziva probleme u organizaciji. Situacija nije ugodna, posebice za starije ljude, ali mladi vjeruju u budućnost. Mladi znaju da smo kao brod koji čeka da pristane u luku, ali mu minirana granica to onemogućava. Kapetan, koji ne poznaje uski put koji vodi do luke, mora ignorirati lažne znakove koje mu šalju s obale. Kapetan čeka pravi znak. A do tada mora biti strpljiv“.

Po prvi put imam osjećaj da zapovjednika nešto smeta. Gottfriedov lirski nastup, sav taj govor o brodovima, ga je razljutio. Otresito kaže: „Pada mrak“, i krene ponovno prema kolodvoru. Gottfried požuri kako bi ga uspio slijediti svojim kratkim šepavim korakom. Ne znam jesam li to prije spomenuo, da Gottfried šepa. Uglavnom, upravo u tom trenutku, dok se oni spuštaju prilazom, oslonim ruku na vrata hangara. Još uvijek pamtim hladnoću na prstima kad sam ih dotaknuo. I Gottfriedove oči, kad se okrenuo i pogledao me.

Misli li da ću otvoriti ta vrata? I ja mislim da ću ih otvoriti. Ali, ako se, na kraju svega, ipak varam? Da me nisu možda ponijele predrasude? Ili moja oholost. Taština onoga koji misli da vidi više od onoga što se vidi golim okom. Odmaknem se od vrata i siđem do mjesta gdje stoje njih dvoje.

Pratimo Gottfrieda do njegove barake. „Dođite ponovno kad god želite“, kaže mi. Zapovjednik i ja koračamo i udaljavamo se od crvenih baraka. Ne zaustavljam se, ali pogledam unatrag. Gottfriedov pogled je izrazito napet. Danas znam zašto me je tako gledao. Gledao me kao da misli: „Eno, odlazi živ čovjek“. Zapovjednik je prestao pričati dok me vodi prema mom automobilu. „Njemačka ovdje radi na nečem izuzetnom. Jednog dana Europa će nam to priznati“. Njegove posljednje riječi su: „I kao što ste čuli Gottfrieda: vratite se kad god želite“.

Po povratku u Berlin napisao sam izvješće. U svom sjećanju pišem ga svake noći. Ljudi me pitaju: „Zar nisi vidio peći? Nisi vidio vlakove?“ Ne, ja nisam vidio ništa od toga. „Dim?“ „Pepeo?“ Ne. Sve to što kažu da je tamo bilo, ja to nisam mogao vidjeti.

Ponekad pomislim da sam mogao upitati Gottfrieda gledajući ga u oči. Ili da sam mogao upitati djevojčicu koja se u rijeci igrala s lutkom. Ona je morala znati. Pepeo su bacali u rijeku. Nitko od njih nije bio pokopan.

Ali, tko je to sve tada mogao znati? Sada me je lako osuditi kao blesavog čovjeka, ali ja sam samo kao bilo koja druga osoba. Jedina što me razlikuje od ostalih je činjenica da sam bio tamo, na „Nebeskom putu“.

Danas sve prekriva šuma, ali ja bez ikakve dvojbe mogu prepoznati to mjesto. Bilo je ovdje. Ovdje su bile tračnice. Ovdje su pristizali vlakovi, točno u šest ujutro, vlakovi su uvijek dolazili u šest ujutro.

Da, to je bilo ovdje, mogu osjetiti pod stopalima: ovuda je prolazio nebeski put. Vrata vagona su se otvarala i oni su, okruženi zaslijepljujućim svjetlima i povicima, bili izgurani jedinim mogućim putem, cementnom rampom koja je završavala u hangaru.

Prolazim tim putem svaku noć. Svaku noć sanjam da koračam tom rampom i dolazim do vrata hangara. Otvaram ih i ovdje su, čekaju me s osmijehom na licu. Gottfried i svi ostali.

Moje sjećanje piše svake noći: „Higijenski uvjeti su zadovoljavajući. Ljudi su prikladno odjeveni, s jasnim razlikama obzirom na njihovu društvenu pripadnost i porijeklo. Uvjeti smještaja su skromni, ali prikladni. Prehrana se čini dostatnom“.

Ne precijenjujte moju moć. Sve što sam mogao učinit jest napisati izvješće i staviti svoj potpis na njega. Čak i da sam napisao nešto drugo, ništa se ne bi promijenilo. Jesam li mogao napisati nešto drugo? Moj zadatak je bio otvoriti oči i gledati.

Sada kad sam ponovno ovdje, u šumi, jedva da se i sjećam osobe koja sam tada bio, ali bih mogao ponoviti u riječ ono što sam tada napisao pred portretom židovske obitelji: „Vidio sam normalan grad“. Ja nisam vidio ništa nenormalno, ja nisam mogao izmisliti ono što nisam vidio. Bio bih napisao istinu da su mi oni pomogli. Jednom riječju, jednim pokretom. Napisao sam: „Svatko može slobodno suditi o mjerama koje je Njemačka poduzela kako bi riješila židovsko pitanje. Ako ovo izvješće može raspršiti sumnje oko te teme, bit će dovoljno“. Danas ovdje osjećam jezu, ali neću tražiti oprost za to što sam napisao. Ponovno bih napisao isto, od riječi do riječi. Potpisao bih ponovno. Napisao sam što sam vidio i nisam rekao da je raj na zemlji. Sljedećeg dana poslao sam tri kutije lijekova. Tjedan dana kasnije primio sam pismo iz kampa. Potpisali su ga zapovjednik i gradonačelnik Gottfried, uz riječi zahvale.

2 DIM

Naredne scene mogu biti praćene ostalim scenama iz ranije priče, bez riječi: djeca na ljuljačkama u obliku životinja, starac koji čita novine, prodavač balona, orkestar, blagoslov za židovskim stolom…

Likovi s vremena na vrijeme pogledavaju prema nekom od gledatelja, kao da postaju svjesni da ih on promatra.

S vremena na vrijeme čuje se buka vlaka.

DJEČAK 1 pokušava zavrtiti zvrk, ali ne zna kako. Pokuša drugi put, treći, bez uspjeha. Iza njegovih leđa pojavi se DJEČAK 2.

DJEČAK 2: Moraš jače pritegnuti uže. (DJEČAK 1 spremi zvrk.) Što više stisneš, to bolje. I onda povuci uže jednim trzajem. (Nema odgovora.) Najteže je brzo povući. Pokazat ću ti. Daj mi.

DJEČAK 1: Gledaj svoja posla.

DJEČAK 2: Vrlo je lijep. Crn s crvenim vrhom, ako sam dobro vidio. Daš mi da ga vidim?

DJEČAK 1: Skini ruke s mene.

DJEČAK 2: Dolaziš se igrati ovamo jer je pod ravan?

DJEČAK 1: Gubi se.

DJEČAK 2: Slijedio sam te od barake ovamo. Znao sam da se skrivaš. Hodaš kao netko tko nešto skriva. Crn s cvenim vrhom. Kao onaj kojeg je Leslez izgubio. Traži ga posvuda.

Tišina.

DJEČAK 1: Dobro, u redu. Dijelit ćemo ga. Jedan dan je moj, drugi je tvoj.

DJEČAK 2: Uzmi si svoj zvrk. Ne želim tvoj zvrk.

DJEČAK 1: Onda, što želiš?

DJEČAK 2: Reci mi kako izgleda tvoja sestra Sara. Sigurno si je vidio dok se tušira. Kad skine odjeću, kako izgleda?

Mladi muškarac i žena, na klupi. ONA je crvenokosa. ON joj predaje paketić umotan kao dar. Stanka.

ON: Zar nećeš otvoriti? (Tišina.) Danas si vrlo zgodna.

ONA: Danas jesam?

ON: Što želiš reći?

ONA: Jučer sam te čekala.

ON: Jučer sam kasno izašao iz skladišta.

ONA: Rekao si da ćeš me pokupiti.

ON: Šef me zamolio da mu pomognem s inventurom.

ONA: Čekala sam te više od sat vremena.

ON: Kao da sam išao piti. Radio sam.

ONA: Ima i drugih stvari osim posla.

ON: Trudim se zbog nas. Zbog tebe, zbog sebe, zbog svega o čemu smo sanjali. Zbog naše budućnosti. (Tišina.) Trudim se zbog nas. Zbog tebe, zbog sebe, zbog svega…

ONA: Budućnost. Dosta mi je budućnosti.

ON: Otvori ga, molim te.

ONA: Pričaj mi o sadašnjosti. O našoj sadašnjosti.

ON: Puno sam uložio kako bih došao na ovo mjesto u skladištu. Zar bi radije da  ponovno nosim vreće, sve dok si ne polomim leđa? Mnogi ljudi samo čekaju da pogriješim pa da zauzmu moje mjesto. Šef me postavio na ovo mjesto da pazim na vagu, jer ima povjerenja u mene. Sve što uđe i izađe iz skladišta, sve prelazi preko moje vage. Šef mi vjeruje. Ispričao mi je kako je započeo sa svime, odozdola. Gledaj do kuda je sada dospio svojim trudom. Ako se i dalje budem trudio, sutra ću biti netko i nešto. (Tišina.) Ako se i dalje budem trudio, sutra ću biti netko i nešto. Otvori ga. Iznenadit ćeš se.

DJEVOJČICA stoji u rijeci, drži lutku i gladi je po glavi.

DJEVOJČICA: Ne boj se. Ne boj se, ja ću ti pokazati. Baci se, nećeš potonuti, ja te držim. A sada maši nogama. Tako: jedan-dva, jedan-dva. Sada ruke. Ispruži jače ruke. Ali ne diži noge. Hajmo, sada glava. Moraš zaroniti i disati na nos. Zamahni dva puta rukama, tako, jedan, dva, izroniš, ponovno udahneš, jedan, dva, vrlo dobro, dobro ti ide. Sada ću te pustiti i moraš se održati sam. Sada ti sam. Ne boj se. (Pogleda prema nekome od gledatelja kao da ga je upravo primijetila. Pozdravi gledatelja.) Budi pristojan, Waltere, pozdravi ovog gospodina. (Pridržava lutkinu ruku kao da pozdravlja gledatelja.)

DJEČAK 3 pokušava zavrtjeti zvrk, ali ne zna kako. Pokuša drugi put, treći, bez uspjeha. Iza njegovih leđa pojavljuje se DJEČAK 4.

DJEČAK 4: Moraš jače pritegnuti uže. (DJEČAK 3 spremi zvrk.) Što više stisneš, to bolje. I onda povuci uže jednim trzajem. (Nema odgovora.) Najteže je brzo povući. Pokazat ću ti. Daj mi.

DJEČAK 3: Gledaj svoja posla.

DJEČAK 4: Vrlo je lijep. Crn s crvenim vrhom, ako sam dobro vidio. Daš mi da ga vidim?

DJEČAK 3: Skini ruke s mene.

DJEČAK 4: Opet.

DJEČAK 3: Opet?

DJEČAK 4: Još te nisam dodirnuo. Rekao si „Skini ruke s mene“ prije nego što sam te dotaknuo.

DJEČAK 3: Ispočetka?

DJEČAK 4: Od „Gledaj svoja posla“.

Ponovno zauzmu pozu koja odgovara tom dijelu dijaloga. DJEČAK 3 dobiva napad smijeha. Suzdržava se.

DJEČAK 3: Gledaj svoja posla.

DJEČAK 4: Vrlo je lijep. Crn s crvenim vrhom, ako sam dobro vidio. Daš mi da ga vidim?

DJEČAK 3: Skini ruke s mene.

DJEČAK 4: Dolaziš se igrati ovamo jer je pod ravan?

DJEČAK 3: Gubi se.

DJEČAK 4: Slijedio sam te od barake ovamo. Znao sam da se skrivaš. Pomislio sam: „Ovaj nešto skriva“. Hodaš kao netko tko nešto skriva. Crn s cvenim vrhom. Kao onaj koji je Leslez izgubio. Traži ga posvuda.

DJEČAK 3: Dobro, u redu. Dijelit ćemo ga. Jedan dan je moj, drugi je tvoj.

DJEČAK 4: Uzmi si svoj zvrk. Ne želim tvoj zvrk.

DJEČAK 3: Onda, što želiš?

DJEČAK 4: Reci mi kako izgleda Sara. Sestra ti je, sigurno si je vidio dok se tušira. Kad skine odjeću. Kako izgleda?

Tišina. DJEČAK 4 podsjeća DJEČAKA 4 što treba reći: „Ima vrlo bijelu kožu…“

DJEČAK 3: Ima vrlo bijelu kožu. Ima malena stopala. Ima izgrebana stopala jer voli hodati bosa kad je sama.

Mladi muškarac i žena, na klupi. Izgovaraju dijalog brže nego u prethodnoj sceni. Toliko da se u replikama ponekad pretjerano zaletavaju ili posrću. ON joj predaje paketić umotan kao dar koji je manji od prethodnog.

ON: Zar nećeš otvoriti? Danas si vrlo zgodna.

ONA: Danas jesam?

ON: Što želiš reći?

ONA: Jučer sam te čekala.

ON: Jučer sam kasno izašao iz skladišta.

ONA: Rekao si da ćeš me pokupiti.

ON: Šef me zamolio da mu pomognem s inventurom.

ONA: Čekala sam te. Umorna sam od čekanja. Ne želim potratiti život u vječnom čekanju.

ON: Kao da sam bio s drugom ženom. Moj jedini grijeh je što mislim na sutra.

ONA: Ima i drugih stvari osim posla.

ON: Trudim se zbog nas. Zbog tebe, zbog sebe, zbog svega o čemu smo sanjali. Zbog naše budućnosti.

ONA: Budućnost. Dosta mi je budućnosti.

ON: Otvori ga, molim te.

ONA: Pričaj mi o sadašnjosti. O našoj sadašnjosti.

ON: Puno sam uložio kako bih došao na ovo mjesto u skladištu. Zar bi radije da ponovno nosim vreće, sve dok si ne polomim leđa? Mnogi ljudi samo čekaju da pogriješim pa da…

ONA: Ti ih ne čuješ? Vlakove.

ON: Mnogi ljudi samo čekaju da pogriješim pa da zauzmu moje mjesto. Šef me postavio na ovo mjesto da pazim na vagu jer…

ONA: Što radiš da ih ne čuješ?

ON: Šef me postavio na ovo mjesto da pazim na vagu jer ima povjerenja u mene. Sve što uđe i izađe iz skladišta…

ONA: Dim. Ne vidiš ga? Što radiš da ga ne vidiš?

ON: Mnogi ljudi samo čekaju da pogriješim. Šef me postavio na ovo mjesto da pazim na vagu jer ima povjerenja u mene. Sve što uđe i izađe iz skladišta, sve prelazi preko moje vage.

ONA: Dokad ćemo ovdje čekati?

ON: Sve prelazi preko moje vage. Šef mi vjeruje. Ispričao mi je kako je započeo sa svime,         odozdola.

ONA: A da potrčimo prema šumi? Možemo prijeći šumu i stići do rijeke.

ON: Sa samoga dna i gledaj do kuda je sada dospio. Ako se i dalje budem trudio…

ONA: Ja ću trčati. Dođi sa mnom.

ON: Ako se i dalje budem trudio sutra ću biti netko i nešto. (ONA odlazi i ostavlja ga samog.) Otvori ga. Iznenadit ćeš se. (Tišina.) Budućnost. Unutra je naša budućnost.

DJEVOJČICA stoji u rijeci, drži lutku.

DJEVOJČICA: Ruke. Ispruži jače ruke. Ne diži noge iz vode. Glava. Moraš disati na nos i zaroniti glavom pod vodu. (Ispravlja se.) Moraš zaroniti glavom pod vodu i disati na nos. Zamahneš dva puta rukama, izroniš, udahneš i ponoviš. Jedan, dva, vrlo dobro. Sada ću te pustiti i moraš se održati sama. Ti sama. Ne boj se. (Tišina.) Ne boj se. Ja ću ti pokazati. Baci se. Nećeš potonuti. Ja te držim. Maši nogama. Jedan, dva. Ruke. Ispruži ruke. Jače. Ne diži noge iz vode. Glava. Moraš zaroniti glavom pod vodu. I disati na nos. (Pogleda prema nekom od gledatelja kao da ga je upravo primijetila. Pozdravi gledatelja.) Budi pristojna, Rebeca. Pozdravi ovog gospodina. (Pridržava lutkinu ruku kao da pozdravlja gledatelja. Pjeva uspavanku lutki.) Zamahni dva puta rukama, tako, izroniš. Udahneš i ponoviš. Jedan, dva, vrlo dobro. Pustiti ću te. Moraš se održati sama. Ti sama. Ne boj se. (Tišina.) Ne boj se. Ja ću ti pokazati. Baci se. Nećeš potonuti. Ja te držim. Maši nogama. (Pozdravi gledatelja.) Budi pristojna, Rebeca. Pozdravi ovog gospodina. (Pridržava lutkinu ruku kao da pozdravlja gledatelja. Pjeva uspavanku lutki.) Jedan dva. Ruke. Ispruži. Ne vadi. Noge. Glava. Glava. Na nos. Dva zamaha. Diši. Ponovi. Opet. Jedan dva. Pustit ću te. Sama. Ti sama. (Tišina. U vodi joj je hladno.)

DJEČAK 4 sluša DJEČAKA 5.

DJEČAK 5: Ima vrlo bijelu kožu. Ima malena stopala. Ima izgrebana stopala jer voli hodati bosa kad je sama. Ima duge ruke. Ima malene šake. Ima crne bradavice, izgledaju kao da su crne jer joj je koža jako bijela.

Mladi muškarac i žena, na klupi. ON je muškarac iz prethodne scene; ONA je druga žena i nije crvenokosa. Između njih stoji veliki paket umotan kao dar.

ON: Sve što uđe i izađe iz skladišta, sve prelazi preko moje vage. Šef mi vjeruje. Ispričao mi je kako je započeo sa svime, odozdola. Gledaj do kuda je sada dospio svojim trudom. Ako se i dalje budem trudio, sutra ću biti netko i nešto. (ONA mu vrati paket. ON ga ne uzima.) Otvori ga. Iznenadit ćeš se.

ONA: Nije težak. Što je unutra?

ON: Budućnost. Unutra je naša budućnost. (Buka vlaka. ONA ispusti paket. Čuje se šuplji zvuk.)

DJEVOJČICA stoji u rijeci. Nema lutku. Hladno joj je. Gleda gledatelje.

DJEVOJČICA: Budi pristojna, Rebeca, pozdravi ovog gospodina. Ne boj se. Ja ću ti pokazati. Ja te držim. Ne boj se. Moramo biti ovdje dok nam nešto ne kažu. Ne boj se. Ja ću ti pokazati. Jedan dva. Jedan dva. Ne boj se. Maši nogama. Jedan dva. Ruke. Glava. Usta. Dok nam ne kažu. Ne boj se. Jedan dva. Budi pristojna Rebeca pozdravi ovog gospodina. Jedan dva. Budi pristojna Rebeca. Pozdravi. Ovog gospodina. Ne. Boj se.

Pjeva uspavanku. Nasmiješi se kad začuje buku vlaka.

3 OVAKO ĆE ZVUČATI TIŠINA MIRA

Prepoznajete li me? Da, to sam ja. Jeste li lijepo putovali? Divan je to put iz Berlina, šteta što je toliko tih kontrola koje kvare putovanje, prokleti rat. Sjednite. Mogu li Vam nešto ponuditi? Kavu? Imate li dozvolu za posjet? Da, ma znam, ne morate mi ni reći, želite nam poslati… Hranu? Odjeću? Lijekove, tako je, želite nam poslati lijekove! Zašto ne? Možete ih poslati, već ćemo ih za nešto iskoristiti. Ako mi dopustite, Vaš naglasak… na trenutak sam pomislio da ste… Ma ne, kako sam se uopće mogao zabuniti? Vaš naglasak je nepogrešiv, budi mi vrlo lijepa sjećanja. Iznimno mi se sviđa Vaša zemlja. Bio sam tamo na odmoru, prije rata. U Vašoj zemlji se kultura osjeća u zraku. Povijest se osjeća u zraku. Recite mi nešto na svom jeziku, molim Vas. Jednu riječ: „Mir“. Prava je povlastica slušati Vaš jezik, a svakim danom bit će sve veća. Ubrzo ćemo svi govoriti istim jezikom. Ne želim se hvaliti, to kažem s dubokom nostalgijom. Srećom, uvijek će nam ostati povijest. Uvijek će nam trebati španjolski kako bismo čitali Calderóna, a francuski kako bismo čitali Corneillea. Pogledajte moju biblioteku: to je za mene Europa. Bacite pogled dok potpišem ove dokumente. Da, čak i ovdje nas opsjeda birokracija. Kad se počnem gušiti, sjednem u automobil i odvezem se do Berlina. Kao obični građanin. Pogledam program i odaberem neko kazalište. Kazalište me razbistri. Nakon toga se mogu vratiti ovamo i potpisivati dokumente. Dok  ja ovo dovršim, Vi razgledajte. Ljudi misle da smo životinje, ali pogledajte samo moju biblioteku. Kad su me poslali ovamo donio sam sa sobom sto knjiga. Ni više ni manje: sto. Najboljih. Prepoznat ćete neke koje sam kupio u Vašoj zemlji. Da, ma znam, niste došli gledati knjige, nestrpljivi ste jer želite krenuti u obilazak. Znam što Vas je potaknulo da dođete ovamo. Ne morate mi reći: i ja sam čuo te glasine. Strahote koje kruže među ljudima. Ne zamjeram Vam, i ja se ponekad dam zavesti fantazijama. Vi ste zamislili strašne stvari i mislite da trebate nešto učiniti. Ovamo Vas je dovela Vaša dobra volja i Vaše noćne more. Neuhranjeni ljudi u prugastim pidžamama. I ja sam imao te noćne more. Tko još danas može spavati? Vi želite pomoći, ali trebate podatke, ne možete pomagati naslijepo. To Vas je dovelo ovamo, trebate podatke, i mi ćemo Vam ih dati. Hajdemo prošetati. Možete fotografirati. Fotografirajte što više, molim Vas. Ali prije toga, oni moraju biti spremni. Oni ljubomorno čuvaju svoje stvari. Ne vole da bilo koji stranac gura nos u njihov život. Oni nisu kao mi, kao Vi i ja. Još kave? Čim završi rat otputovat ću na odmor u Vašu zemlju. Ja sam više Europljanin nego Nijemac. Jednog dana shvatit ćemo da je ovaj rat zapravo bio građanski rat. Ovaj rat je pogreška, bratska razmirica. Pogledajte moju biblioteku: to je za mene Europa. Najveću štetu koju nam rat može nanijeti jest da to zaboravimo. Jeste li vidjeli program u Berlinu? To je ratni program. A ratni program znači: samo njemački autori. Nedostaju mi moji prijatelji: Corneille, Shakespeare, Calderón.  Ali Vi niste došli razgovarati o teatru. Ne brinite, nećete otići prije nego obavite svoj obilazak. Ne možete otići, a da ne vidite sat na kolodvoru. Ići ćemo kroz šumu, uz rijeku. Osjećaj je strahovit. Zatvorite oči i slušajte tišinu. Zatvorite oči: ovako će zvučati tišina mira. Zatvorite oči. Spinoza kaže da će mržnju nadvladati ljubav snažna kao i mržnja koja joj je prethodila. Svijet korača prema jedinstvu. Ovaj rat je veliki korak prema tom cilju. Ubrzanje u nezaobilaznom kretanju prema hramoniji. Samo jedan jezik, samo jedna valuta, samo jedan put. Čak i ako izgubimo rat, bit će što bude. Nebitno je tko će dobiti rat. Ovaj rat prvo je zajedničko djelo čitavog čovječanstva. Mir koji će ga okončati bit će drugo. Ovaj rat bit će plodonosan za sve. Za svakoga od nas, na onom mjestu gdje nas je sudbina postavila. Svi ćemo pobijediti u ovome ratu. Jednog dana nećemo moći razlikovati pobjednike od gubitnika. U međuvremenu će biti boli, ali ta bol je potrebna. Spinoza kaže: „Mržnja koju pobijedi ljubav, u ljubav se pretvara; a ta je ljubav veća nego bi bila da joj nije prethodila mržnja“. Etika, poučak četrdeset i četvrti. Ne, ne pokušavajte je naći u mojoj biblioteci, donio sam samo sto knjiga, onih najboljih. Ono što Spinoza želi reći jest da postoji smisao u svoj toj patnji. To su porođajne muke. Ukazuje se jedan novi svijet. Neka nam nitko ne pokuša prištedjeti ni mrvicu boli. Bolje je trpjeti tisuću godina, nego se vratiti na jedan trenutak u stari svijet. Prelazak iz jednog svijeta u drugi iziskuje od sviju iznimnu hrabrost. Odvažnost da učinimo ono što je potrebno. Iz tog razloga mnogi će ljudi pasti putem, oni tvore dio puta. Oni su put. Ali dosta politike, dan je prekrasan, nećemo ga time upropaštavati. Vi niste došli razgovarati o politici, došli ste prošetati. Pitao sam se hoćete li nas znati pronaći. Moram li ići po Vas. Kako ste znali kojom cestom doći? Jeste li slijedili sjenu dima? Znate da dim baca sjenu? Ne znaju to svi. Ili ste možda već bili ovdje? Jasno, zato ste znali put, jer ste već bili ovdje. Kako vas nisam prepoznao do sada? Znao sam da ćete se ponovno vratiti, bilo je samo pitanje vremena. Primjetit ćete da se sve malo promijenilo. Kako smo predvidjeli. Barake su bile od lošeg drveta, tako da istrunu i nestanu. Posadili smo drveće. Danas je teško zamisliti što je ovdje bilo. Tamo su bile ljuljačke, tamo nogometni stadion, tamo sinagoga. Bilo je i kazalište. I bio je, naravno, „Himmelweg“, sjećateli se? Ne znam jesu li ga prvo oni tako nazvali ili mi. Znate li to izgovoriti na njemačkom? „Hi-mel-veg“. Recite na svom jeziku: „Nebeski put“. Sve to je nestalo, ali oni su i dalje ovdje. Svi, nitko ne nedostaje. Ljuljačke, sinagoga, sve je progutala šuma, ali oni su i dalje ovdje. Oni i sat na kolodvoru na kojem je uvijek točno šest sati. Da nije njih i ovog starog sata, ništa ne bi razlikovalo ovu šumu od bilo koje druge. Pitao sam se hoćete li pogoditi šumu, hoće li sjena dima biti dovoljna. Da, to je ova šuma. Dobrodošli još jednom. I još jednom, dopustite mi da Vas upozorim na oprez. Ne vjerujte onome što vidite. Iz generacije u generaciju ovi su ljudi odgajani u pretvaranju. Već stoljećima ovi ljudi znaju da nema ništa unosnije od izigravanja žrtve. Ali Vi nećete dopustiti da Vas zavaraju. Vi imate dobru memoriju. Prisjetite se: tko je započeo rat? Ne dajte se zavarati. Prije nego nas krenete osuđivati, sjetite se da mi nudimo rješenje za problem koji je stoljećima mučio cijelu Europu. Mi smo bili prvi koji su shvatili da je zapravo riječ o problemu transporta. Naša najveća zasluga sastoji se u rješenju tog tehničkog problema. Drugi su o tome sanjali; mi smo to učinili. Čujete li ih? Čujete li vlakove? Svi vlakovi iz Europe dolaze na ovu posljednju postaju. Ako ih želite vidjeti, morat ćete prenoćiti u šumi: vlakovi stižu uvijek u šest ujutro. Uvijek u šest, a u šest i petnaest već napuštaju kolodvor. Ključno je da se sve napravi najvećom brzinom. Također smo riješili problem higijene i čišćenja ostataka. Da ne ulazim u detalje, reći ću Vam samo da smo uključili sve funkcionalne čimbenike povezane s tim problemom na europskom terenu uskladivši sve uključene instance. Oprostite što Vam ovako govorim, i mene guši taj birokratski jezik, to nije moj jezik, pogledajte moju biblioteku. Nije moj jezik, ali je jezik primjeren ovom slučaju, jezik ciljeva i odluka. Najžurniji cilj je ponovno okupiti ovdje sve Židove iz Europe. Naš završni cilj je pokazati da je sve moguće. Sve je moguće. Sve što možemo sanjati, može postati stvarnost. Ovdje, na ovome svijetu. Čak i ono što se nikada nismo usudili zamisliti. To je, dame i gospodo, ono što možete očekivati u šumi: ono što se može vidjeti, ali se ne može zamisliti. Iz tog razloga, što god da vidite ovdje, ne pričajte. Neće Vam vjerovati, a ako budete ustrajali u tome, proglasit će Vas ludima. Dopustite mi da Vam dam jedan savjet: čim izađete odavde, počnite zaboravljati. Tako ćete kad dođete kući moći uzeti papir i olovku i napisati lijepo izvješće. Danas kao i nekad. Jer to Vas je natjeralo da dođete ovamo, danas kao i nekad. Želite se uvjeriti da su Vaše noćne more laž. I ja sam imao te noćne more. Tko još danas uopće može spavati? Tko može spavati uz sve te vlakove koji putuju noću? Vlakovi koji putuju noću, to je za mene Europa. U tim vlakovima putuju naše noćne more. Već su se ostvarile. Naše noćne more već su se ostvarile. Snovi su preduhitrili događaje; noćne more idu iza njih. Sve čega se bojimo već se dogodilo u nama. Noćne more koje nas okružuju dolaze iz naše duše, rasle su u našoj utrobi, u našim glavama i srcima. Ali dosta politike. Uskoro ćemo započeti obilazak. Ali ne još, još nismo spremni. Ja jesam, ja sam uvijek spreman, ali oni trebaju malo više vremena. Pripremaju sve kako bi Vaš boravak ovdje bio ugodan. Nije raj, ali Vi očekujete nešto gore. Dobro su odjeveni. Nova odjeća. Nove cipele. Bez vezica. U školi uče matematiku i jezik. I povijest! Netko mi je rekao: “Mogli bismo obojati barake“. Ja sam odgovorio: „Ne. Izgledalo bi lažno. Dovoljno je zasaditi vrt ispred svake barake“. Možete dotaknuti cvijeće. Pravo je. Fotografirajte cvijeće, ako želite. Fotografirajte. Mi želimo da fotografirate. I povrh svega, dobro otvorite oči i recite svijetu što ste vidjeli. Svijet treba znati. Vi ste oči svijeta. Jedan od njih će biti Vaš vodič. Ja ću Vam samo biti pratnja i, ako mi dopustite, pokazat ću Vam kako se baca zvrk u Njemačkoj. Ovako. Baca se ovako: „Himmelweg“. Recite na svom jeziku: „Nebeski put“. Dame i gospodo, prošetajte i razgledajte. Usred prirode, u srcu Europe. A ako vam se svidi, vratite se kad god zaželite. Još malo strpljenja, još malo i spremni su. U međuvremenu razgledajte moju biblioteku.

4 SRCE EUROPE

1

ZAPOVJEDNIK  u svome uredu, čita neki dokument. Ulazi GOTTFRIED.

ZAPOVJEDNIK: Sjednite. (GOTTFRIED sjeda.) Vaše ime je.. (Čita iz dokumenta.) Gerhard Gottfried.

GOTTFRIED: Gershom Gottfried.

ZAPOVJEDNIK: Vaše ime nije Gerhard?

GOTTFRIED: Gershom.

ZAPOVJEDNIK: Loše sam informiran. Jeste za kavu? (GOTTFRIED zaniječe glavom.) Jeste li se odmorili? (GOTTFRIED potvrdno kimne.) Pitate se zašto sam Vas pozvao. (Tišina.) Izabrali smo vas za posrednika. Vi i ja ćemo raditi zajedno. Vi ćete biti moj prevoditelj, da tako kažem. Ne mislim na jezik, ne govorim o jezicima. Govorim o psihologiji. Ja ću Vam reći što želimo, a Vi ćete prenijeti naše želje Vašim ljudima. Vi ćete naći riječi za to. Poznajete psihologiju Vašeg naroda bolje od nas. (Tišina.) Vaša suradnja će biti nagrađena. Naravno, ako ne želite preuzeti ovu odgovornost, potražit ćemo drugu osobu. Iako bi nas negativan odgovor poprilično razočarao. Vi ste nam pali na pamet jer smo primijetili da Vas ljudi poštuju. Može kava? (GOTTFRIED odmahne glavom.) Za sada samo želimo da se Vaši ljudi odmore, da jedu i da se odmore. Stigli su s teškog puta. Žalimo zbog svega što se dogodilo, to je sramotno. Znamo da su s Vama postupali kao sa životinjama. Nažalost, ne možemo kontrolirati sve koji nose ovu uniformu. Časni ljudi, glave obitelji, pretvore se u zvijeri u trenutku kad odjenu našu uniformu. Jamčim Vam da ćemo s odgovornima postupiti kako se nalaže. Ali prošlost nije ono o čemu Vam želim govoriti. Gottfriede, primili smo vrlo pozitivne upute za Vas. Berlin Vas je izabrao. I nas, to možemo reći s ponosom: Berlin nas je izabrao. Imamo zajednički projekt. Berlin želi srušiti neke predrasude. Predrasude u vezi odnosa među našim narodima. Rekli ste Gershom, zar ne? Gershom je na židovskom isto što i Gerhard?

GOTTFRIED: Nije isto.

ZAPOVJEDNIK: Znači nije isto. Toliko toga ne znamo o Vama… Vaš narod je enigma za nas. Ne samo za Njemačku, nego za cijelu Europu. Ali i mi smo također, mi Nijemci, danas enigma. Među ljudima kolaju tajanstvene priče o nama. Svijet čuje te priče i pita se: je li moguće? Je li moguće među narodom mislilaca i pjesnika, u srcu Europe? Zato smo ovdje i upravo pokrećemo ovaj projekt. (Otvori kartu pred GOTTFRIEDOM. Pokazuje različite točke na njoj.) Znate li gdje se nalazite? Ovo je kolodvor, a ovdje je rijeka. Vi i ja smo ovdje. Na ovom mjestu gradimo školu. Ovdje će biti nogometni stadion. A pročitajte ovdje, Gottfriede: sinagoga. (Tišina.) Kao što vidite, prostor ćemo u potpunosti promijeniti. Ali ono znatno važnije, i znatno teže, je promijeniti sebe. Sve, Vas i nas. Da se naučimo odnositi jedni prema drugima na drugačiji način. Moramo se naučiti gledati na drugačiji način. Jeste li čitali Pascala? (GOTTFRIED odmahne glavom. Zapovjednik traži knjigu u svojoj biblioteci, otvori je, traži neki dio. Čita.) Misao dvjesto pedeset i druga: „Mi smo u jednakoj mjeri automati i duše“. Pa nastavlja: „Važno je uvjeriti obje strane: dušu rasuđivanjem; a automat navikama“. Razumijete li, Gottfriede? Pascal želi reći da, ako se moliš, na kraju počneš vjerovati. Drugim riječima: smij se i postat ćeš sretan. Glumci znaju tu mudrost. Imate li Vi kakvog kazališnog iskustva? (GOTTFRIED odmahne glavom. Zapovjednik mu želi ponuditi kavu, ali zastane.) Barem kao gledatelj…

GOTTFRIED: Bio sam nekoliko puta. Ne mnogo. Završavao sam tako kasno s poslom…

ZAPOVJEDNIK: Kakva šteta. Prištedjeli biste mi objašnjavanje nekih stvari. Ali čim krenemo na posao, bolje ćete me razumijeti. Neću Vas više zadržavati danas. Pokušajte se odmoriti. Važno je da sutra budete bistre glave. Sutra ćemo Vi i ja planirati što ćemo raditi. Moramo sastaviti scenarij, da tako kažem.

2

ZAPOVJEDNIK: Kompozicija. To je najvažnije, kompozicija. Kako da Vam objasnim? (Potraži neku knjigu u biblioteci i lista stranice.) Aristotelova Poetika, sedmo poglavlje. (Otvori knjigu i stavi je pred GOTTFRIEDA, da je pročita u tišini. Stanka. Zapovjednik očekuje da će GOTTFRIED nešto reći. Ali ovaj ne uspijeva ništa reći.) Aristotel želi reći da je svako umjetničko djelo toliko lijepo koliko je složeno, ali samo ako je ta složenost pod kotrolom. (Uzima uže zvrka.) Čvor je zanimljiviji od samog užeta, ali ako je čvor previše zamršen… (Veže zamršeni    čvor.) Ako je čvor previše zamršen, oko ga doživljava kao kaos i čvor ga prestaje zanimati. Neki zvuk… (Pjevuši različite melodije, svaka nova je sve složenija.) Melodija je zanimljivija od monotone buke, ali ako je melodija previše složena, sluh je doživljava kao buku i zatvara se. Pratite li me?

GOOTFRIED: Noćas mi se učinilo da sam čuo vlak.

ZAPOVJEDNIK: Vlak? Nemam vijesti o tome da je došao neki vlak. Da niste sanjali?

GOTTFRIED: Više nas u baraki ga je čulo. Ne znam u koliko sati, ali mislim da je svitalo. Nismo mogli otvoriti prozor i pogledati. Prozori i vrata baraka su zatvoreni izvana. Mislili smo da je stigao vlak i da će doći novi ljudi u kamp.  Ali nije bilo tako. Nitko nije došao.

ZAPOVJEDNIK: Da je došao neki vlak, ja bih to morao znati. Pitat ću. Gdje smo stali? Kompozicija. Jedna te ista priča može biti ispričana na nebrojeno mnogo načina: unaprijed, unazad, iz ove perspektive ili iz…

GOTTFRIED: Ljudi pitaju za cipele.

ZAPOVJEDNIK: Dali smo Vam novu odjeću. Ne sviđa Vam se?

GOTTFRIED: Ljudi pitaju za vezice na cipelama. Zašto cipele nemaju vezice?

ZAPOVJEDNIK: Cipele nemaju vezice. Uistinu želite da o tome razgovaramo? Ili je to ono što zovu židovskim humorom? Radimo, Gottfriede. Trebate li pauzu? Ne trebate? Onda se usredotočite na ovo što radimo. Za početak zamislimo klasičnu kompoziciju. Prvi čin: grad; drugi čin: šuma; treći čin: kolodvor.

3

Na zemljipisnoj karti utisnute su pribadače u različitim bojama. Pred Zapovjednikom je gomila dokumenata sličnih dosjeima; pred Gottfriedom, druga. Zapovjednik čita prvu stranicu u bilježnici koju ćemo zvati „libreto“.

ZAPOVJEDNIK: „Prodavač balona“.

GOTTFRIED predaje ZAPOVJEDNIKU jedan dosje. ZAPOVJEDNIK ga pogleda i zabije jednu pribadaču na kartu.

„Dječaci sa zvrkom“.

GOTTFRIED mu preda dva dosjea. ZAPOVJEDNIK ih pogleda. Zabije dvije pribadače na kartu.

„Dječak s lutkom“.

GOTTFRIED mu preda jedan dosje. ZAPOVJEDNIK ga pogleda. Tišina.

Zašto djevojčica? Ja sam zamislio dječaka.

GOTTFRIED: Zbog njezinog glasa. Svidjet će Vam se njezin glas.

Stanka. ZAPOVJEDNIK zabije pribadaču na kartu.

ZAPOVJEDNIK: „Par na klupi“.

GOTTFRIED mu predaje dva dosjea. ZAPOVJEDNIK ih gleda. Tišina. Vrati jedan GOTTFRIEDU.

Previše je zgodna.

Stanka. GOTTFRIED predaje ZAPOVJEDNIKU novi dosje. On ga pogleda i zabije dvije pribadače na kartu.

ZAPOVJEDNIK: Dobro, Gottfriede, dobro ste obavili posao. Iako me brine scena na trgu. Pitam se trebamo li je smanjiti.

GOTTFRIED: S manje ljudi? A ako bude sunčano? Ako bude sunčano, cijeli grad bi trebao biti tamo.

ZAPOVJEDNIK: Da, ali s toliko ljudi neće biti lako postići… U toj sceni se mora vidjeti… Kako da kažem? Duh zajedništva. Trebat će koordinirati ponašanje, pokrete, poglede… S druge strane, bit će tamo i mojih ljudi. Hoćemo li uspjeti otkloniti međusobno nepovjerenje? Bit će nam teško, Vašim ljudima i mojima, i nama je ovo novo. Meni jest. Na kraju krajeva, ja dolazim iz vojnog miljea. Obični vojnik. Slušate li me, Gottfriede? Što gledate?

GOTTFRIED: Dim.

4

ZAPOVJEDNIK pokušava zavrtjeti zvrk, ali ne zna kako. Pokuša drugi put, treći, bez uspjeha. GOTTFRIED ga gleda s libretom u ruci.

ZAPOVJEDNIK: Ne primjećuje da mu drugi stoji za leđima sve dok ne začuje njegov glas. „Moraš jače pritegnuti uže“. U tom trenutku spremi zvrk. (Učini isto.) Svim osjetilima brani zvrk. (Predaje zvrk GOTTFRIEDU. On glumi kao da ga ne zna zavrtjeti. Dva, tri puta. Za njegovim leđima:) Moraš jače pritegnuti uže. (GOTTFRIED spremi zvrk.) Što više stisneš, to bolje. I onda povuci uže jednim trzajem. (Nema odgovora.) Najteže je brzo povući. Pokazat ću ti. Daj mi.

GOTTFRIED: Gledaj svoja posla.

ZAPOVJEDNIK: Vrlo je lijep. Crn s crvenim vrhom, ako sam dobro vidio. Daš mi da ga vidim?

GOTTFRIED: Skini ruke s mene.

5

ZAPOVJEDNIK: Dosta! Neka mi se maknu s vida. Recite im da se vrate u barake. Svi. Vi također. (Tišina.) Niste me čuli? Vi isto, Gottfriede.

GOTTFRIED: Možemo bolje.

ZAPOVJEDNIK: Poslat ću telegram u Berlin. „Nemoguća misija. Stop. Čekamo nove naredbe.“

GOTTFRIED: Uspjet ćemo. Samo trebamo vremena.

ZAPOVJEDNIK: Razočaran sam, Gottfriede. Vrlo razočaran. Vaši ljudi ne shvaćaju što im se govori. Samo je jedno moguće: ili ja ne govorim jasno ili prevoditelj ne radi dobro svoj posao. Zar ja ne govorim jasno? Koliko vremena stojimo na istom mjestu? Ručak je bio strašan. One žene su držale žlicu kao da je mrtvi štakor. A što kažete na scenu sa zvrkom? S koliko različitih dječaka sam je isprobao? A Vaš monolog? Monolog o satu, Gottfriede, monolog o satu! (Tišina.) Ona crvenokosa djevojka i dalje ne zna što radi. Što predstavlja? Djevojku koja se naljutila na svog momka, neudanu djevojku koja samo traži nekoga za razgovor ili kurvu koja se svađa sa svojim svodnikom? Koji je cilj te scene?

GOTTFRIED: Mislio sam da će to dobro odraditi. Uspjet će. Radila je dvije godine u jednom kazalištu u Varšavi.

ZAPOVJEDNIK: Profesionalna glumica? Kako da mi to niste ranije rekli? Trebali ste mi to reći, Gottfriede. (Tišina.) Onaj debeli je stvarno loš. Ne zna izgovarati. Onog drugog se bolje razumije, ali njegove riječi ne zvuče uvjerljivo.

GOTTFRIED: Dječaci ne govore tako.

ZAPOVJEDNIK: „Dječaci ne govore tako“. Što želite time reći?

GOTTFRIED: Postoje određeni izrazi koji… „Hodaš kao netko tko nešto skriva“. Dječaci ne govore tako.  Ljudi ne govore tako. Ljudi ne kažu: „Trudim se zbog nas. Zbog       tebe, zbog sebe, zbog svega o čemu smo sanjali“. U stvarnom životu se tako ne govori.

Tišina.

ZAPOVJEDNIK: Vi ih uvijek branite. Imate izgovor za svakoga. Ali Vi niste njihov odvjetnik, Gottfriede. Vi ste moj prevoditelj. (Tišina.) Naravno da se u stvarnom      životu tako ne govori. Naravno da ne. (Stanka.) U tome je Vaš problem, Gottfriede, u tome leži korijen Vaše zablude. Zbog toga ne uspijevate izvesti svoj monolog. Tražite život u riječima, ali život se ne nalazi u riječima, već u pokretima kojima ih izražavamo. Pogledajte taj monolog, Gottfriede. Morate naći poveznicu između riječi i pokreta. Gledajte mene. (Zauzme glumačku pozu. Zaustavi se.) Ah, skoro sam zaboravio: prodavač balona. Definitivno ničemu ne služi. Odlazi ulijevo kada bi trebao ići udesno. Taj čovjek ne razlikuje lijevo i desno.

GOTTFRIED: Taj čovjek ne spava. Taj čovjek se svako malo diže, tijekom noći, i provjerava je li baraka i dalje zaključana. Diže se, provjerava je li zaključana i ponovno odlazi u krevet. I već u sljedećem trenutku se opet diže. Ne spava.

ZAPOVJEDNIK: Diže se i provjerava je li baraka zaključana? Zar to nije smiješno? (Smije se.) Narod koji stvarno ima smisla za humor. (Smije se.) Izaberite drugog         prodavača balona, Gottfriede. Nekoga tko barem zna razlikovati lijevo od desnog.

GOTTFRIED: Tadeusz će uspijeti. On je inteligentan čovjek. Predavao je povijest na fakultetu.

ZAPOVJEDNIK: Prodavač balona je predavao povijest? Koju povijest je mogao podučavati ako ne razlikuje lijevo od desnoga? U ambulanti će mu dati nešto da može zaspati. Dobro, hajdemo s monologom. To je veliki trenutak, Gottfriede, ne možete ga ovako upropastiti. Vidi se da ne znate kamo s rukama. Ako Vam   treba neki predmet, uzmite ga. Knjigu, šipku… Štap! Štap, tako je: trebate štap za hodanje. Osim toga, tako ćete prikriti ostale detalje. Ako si bogalj i imaš plave oči, nitko neće prvo primijetiti tvoje oči. (Glumi da drži štap. Pokazuje GOTTFRIEDU kako šepati.) Ali najvažnije je da nađete poveznicu između riječi i pokreta. Nemojte mi reći da u stvarnom životu ne govorite tako. To već znam, Gottfriede, znam to. Ali također znam da u vlastitom životu možete naći pokrete za te riječi. Pročitao sam Vaš dosje. Imate ženu, kćer, život. Imate bivši život, Gottfriede, iskoristite ga. Potražite u svom životu. Pogledajte: „Izradio ga je oko godine tisuću petsto i druge majstor Peter Henlein, iz Nürnberga, slavni proizvođač igračaka na navijanje.“ Niste u školi na usmenom ispitu, govorite o satu u svome gradu. Ponosni ste na taj sat, vrlo ponosni. Vidite moj pogled. „Izradio ga je oko godine tisuću petsto i druge majstor Peter Henlein, iz Nürnberga…“ Sjećate li se kako Antonio opisuje Cezarov poderani plašt? Julije Cezar, treći čin, scena druga. Rekao sam Vam da pročitate. Jeste li pročitali? „If you have tears, prepare to shed them now./ You all do know this mantle: I remember / the first time ever Caesar put it on…“

GOTFFRIED: I dalje čujem vlakove. Svi ih čujemo. Ne spavamo u iščekivanju buke vlakova. Noći provodimo otvorenih očiju, u iščekivanju vlaka.

ZAPOVJEDNIK: Umorni ste, to mi želite reći? Da loše glumite jer ste pospani.

GOTTFRIED: Danas mnogi nisu htjeli izaći iz barake.

ZAPOVJEDNIK: Zašto nisu htjeli izaći iz barake?

GOTTFRIED: Ništa ne razumiju. Ne znaju što radimo ovdje.

ZAPOVJEDNIK: Što rade ovdje? Koliko puta to moram objasniti, Gottfriede? Ovo je primjerni pokus. Dodjeljen Vam je poseban status. Berlin Vas je izabrao.

GOTTFRIED: Ne vide smisao u svemu tome.

ZAPOVJEDNIK: Ne vide smisao. Znači, treba im smisao. Da to nije Vaša krivnja, Gottfriede, što ne vide smisao? Vi ste prevoditelj. Vi biste trebali znati što im govorite i kako im to govorite.

GOTTFRIED: Više ne znam što im reći.

ZAPOVJEDNIK: Ne mogu Vam pomoći. Vaši ljudi su za mene enigma. Vi znate psihologiju Vašeg naroda. Zato ste ovdje. Ljudi Vas slušaju, vjeruju onome što govorite, zato smo Vas odabrali. Slušajte me, Gottfriede, i pokušajte me razumijeti. Prije nekoliko tjedana, dok ste Vi i Vaši ljudi putovali ovamo, ja sam primio telegram. Poruku iz Berlina. Točno na vrijeme, nekoliko minuta prije nego je Vaš vlak došao na kolodvor. Vjerujete mi kad Vam kažem, da ta poruka nije stigla na vrijeme, Vi i ja ne bismo sada razgovarali. Razumijete li što Vam govorim?

Tišina.

GOTTFRIED: Ali ljudi trebaju znati što mogu očekivati.

ZAPOVJEDNIK: Što mogu očekivati? Žele znati što mogu očekivati? Svi želimo znati što možemo očekivati. Ali život je neizvjesnost. Tko u današnje vrijeme može mirno spavati? Njima vlak ne da spavati. Ali barem u jedno su sigurni: oni ne putuju u tom vlaku.

GOTTFRIED: Ljudi se pitaju što će se dogoditi ako to dobro izvedu.

ZAPOVJEDNIK: Usredotočite se na ovu misao, Gottfriede: „Ja ne putujem u tom vlaku. I sve dok sam ovdje, nisam u tom vlaku“. Usredotočite se na to, vratite se u baraku i recite svojim ljudima ono što trebaju čuti. Vi ste prevoditelj. Vi morate odabrati riječi. U tome Vam ne mogu pomoći. Što ja znam o srcu Vašeg naroda? Trebaju smisao? Dajte im smisao. Idite i razgovarajte. A dok birate riječi, ne zaboravite: „Sve dok smo ovdje, nismo u tom vlaku“.

6

ZAPOVJEDNIK: Nešto ne odgovara. Ne znam što, ali nešto ne odgovara.

GOTTFRIED: Izgleda kao da…

ZAPOVJEDNIK: Hajde, Gershome, reci.

GOTTFRIED: Izgleda kao da scena zapinje. I djevojka naglo mijenja stav, ali se ne zna zašto.

Tišina.

ZAPOVJEDNIK: U pravu si. Vrlo dobro, Gershome, vrlo dobro. Uvest ćemo neke promjene.

Otvara libreto. Razmišlja, precrtava i piše u tišini. Predaje libreto GOTTFRIEDU. On ga čita. Stanka.

GOTTFRIED: Koja je razlika između „stanke“ i „tišine“?

ZAPOVJEDNIK: To je stvar ritma. Kad piše „tišina“, treba u sebi brojati do tri. Kad piše „stanka“, treba brojati do pet. (Stanka. GOTTFRIED broji u tišini, prvo do tri, a zatim do pet. ZAPOVJEDNIK poslužuje kavu u dvije šalice. Piju.) I još nešto: želim da djevojčica pjeva. To može biti veliki završetak šetnje šumom, prije dolaska na kolodvor. Misliš li da bi joj mogao pokazati?

GOTTFRIED: Mislim da bih.

ZAPOVJEDNIK: A ako ne, pa dobro, imaš mnogo djece. Znam da te brinu, Gershome. I mene brinu. Djeca. Obavijestili su me da popodne okupljaš djecu u školi.

GOTTFRIED: U slobodno vrijeme, kad završimo s probama.

ZAPOVJEDNIK: Da, da, znam da to radite u slobodno vrijeme. To me ne brine. Okupljate djecu u školi. Oni sjedaju u klupe i zapisuju ono što pišete na ploči.

GOTTFRIED: Učimo ih.

ZAPOVJEDNIK: Što ih učite?

GOTTFRIED: Matematiku, jezik, povijest… Među nama ima profesora.

ZAPOVJEDNIK: Matematika. Jezik. Povijest! (Tišina.) To je protiv pravila. Nije vas Berlin zbog toga izabrao. (Tišina.) Možete se i dalje okupljati u školi i podučavati. To je protiv pravila, ali možete to raditi. Sve dok vas to ne odvlači od onoga zbog čega ste ovdje. Povijest ili što god želite. Shvati to kao znak povjerenja, Gershome. Zahvalnosti, pa zašto ne? Sve ide bolje u zadnje vrijeme i vidim da iza toga ležiš ti. Znam da si napokon našao riječi kojima im se obratiti. (Tišina.) Što znači da smo u stanju započeti najvažniju etapu našeg projekta. Od sutra će neki od mojih ljudi prošetati vašim kampom. Ponašat će se kao da su došli u posjet. Tvoji ljudi se trebaju naviknuti na te posjetitelje koji bi mogli otvoriti bilo koja vrata i postaviti bilo kakvo pitanje. Bilo kakvo pitanje, Gershome, i bilo koja vrata.

7

ZAPOVJEDNIK: Dobro, dobro, dobro. Puno bolje, Gershome, puno bolje. Djevojka na klupi je pronašla pravi ton. I mislim da smo napokon pogodili scenu s dječacima sa zvrkom, napokon smo našli dvojac koji funkcionira. Tvoj monolog se također poboljšao: „Izradio ga je oko godine tisuću petsto i druge majstor Peter Henlein, iz Nürnberga…“. Dobro, dobro, dobro. Samo me još uvijek brine scena na trgu.

GOTTFRIED: Sena na trgu? Ljudi se trude.

ZAPOVJEDNIK: Znam da se trude. Nemam im što zamjeriti. Baš suprotno, mislim da rade sve što je u njihovoj moći. Nije problem u trudu. Ni u razumijevanju: znaju vrlo dobro što trebaju činiti. Ali, usprkos svemu, ne uspijevamo tome dati formu. Razmišljao sam. Zašto se ta scena nikako ne uklapa, iako smo je ponovili toliko puta?

Tišina.

GOTTFRIED: Mislim da bi bolje izvodili da znaju tko je on. Čovjek koji će doći.

Tišina.

ZAPOVJEDNIK: Problem nije u tome. Problem je u nečem drugom. Izgleda da je nemoguće uskladiti tolike planove: djecu na ljuljačkama, starce dok izlaze iz sinagoge, prodavača balona… Sjećaš li se što smo govorili o Aristotelu? Ako je čvor previše zapetljan, postaje oku nezanimljiv. Ako je neka melodija previše složena, sluh ju doživljava kao buku. Zbog toga ova scena ispada tako loše.

GOTTFRIED: Ne mislim da ispada loše, ja…

ZAPOVJEDNIK: Ima previše ljudi.

GOTTFRIED: Ali nisu oni krivi što…

ZAPOVJEDNIK: Ma znam da nisu oni krivi. Tko govori o krivnji?

GOTTFRIED: Ali…

ZAPOVJEDNIK: Previše ljudi. Rekao sam ti na samom početku.

Tišina.

GOTTFRIED: Koliko?

ZAPOVJEDNIK: Računao sam. Scena bi idealno funkcionirala sa sto. Sto je optimalan broj.

GOTTFRIED: A ostali? Oni koji nisu u sceni.

ZAPOVJEDNIK: Suvišni? Dobro, Gershome, složit ćeš se s time da za njih nema mjesta u našem projektu. Ne možemo ih ostaviti da lunjaju kao utvare. A nećeš ni htjeti da ih kostimiram u njemačke vojnike. Najbolje će biti da ih prebacimo u ambulantu. Da, definitivno, to će biti najbolje rješenje za njih: ambulanta. (Stavi pred GOTTFRIEDA snop dosjea: ljudi koji sudjeluju u sceni na trgu.) Stotina. Pazi na omjer, treba biti svega: muškaraca i žena, djece i staraca… I, molim te, neka se malo nasmiješe. Tvojim ljudima je tako teško smiješiti se…

Odabere jednu knjigu iz svoje bibilioteke. GOTTFRIED stoji pred hrpom dosjea. Tišina. Nakon što je pročitao stranicu, ZAPOVJEDNIK okreće list.

8

GOTTFRIED gleda gomilu dosjea. Ne može odlučiti kojeg maknuti.

ZAPOVJEDNIK čita.

9

ZAPOVJEDNIK zatvara knjigu.

ZAPOVJEDNIK: Hoćeš li radije da ja to napravim, u tome je stvar? Da ja odaberem stotinu najboljih.

Krene prema dosjeima kao da će ih uzeti. GOTTFRIED ga zaustavi.

GOTTFRIED: A ako odbijemo to raditi?

ZAPOVJEDNIK: Molim?

GOTTFRIED: A ako odbijemo izaći iz baraka? On dođe, ali nema nikoga, ulice su prazne. Ili on dođe, ali ljudi se ne ponašaju kako biste Vi htjeli. Okrenemo leđa tom čovjeku ili bacamo kamenje na njega. Ili mu kažemo istinu. A što ako ne napravimo što želite? I ne ostvarimo Vaše želje?

Tišina.

ZAPOVJEDNIK: Moje želje? Misliš da ja imam želje, Greshome? Berlin me je odabrao. Isto kao i tebe. Berlin nas je odabrao. (Tišina.) Naravno, postoji mogućnost da   ne izađete iz baraka. Pretpostavimo da dođe posjetitelj i vi ne izađete. Ili izađete i napravite bilo što neprimjereno, počnete plakati i ispričate mu ne znam što, pretpostavimo da mu ispričate ne znam što. Možda bi tako nešto imalo određenu simboličku vrijednost. Ako pretpostavimo da taj čovjek, posjetitelj, uspije razumijeti taj znak, da ga uspije shvatiti. To bi mogla biti neka gesta, da. Usred svih tih gesti, još jedna. Ali, može li je se shvatiti? A što ako taj čovjek ne razumije Vaše geste? (Tišina. GOTTFRIED počne odvajati dokumente s hrpe.)

10

ZAPOVJEDNIK provjerava je li preostalo sto dosjea.

ZAPOVJEDNIK: Gdje si ti? Tebe smo zaboravili, Gershome. (Krene dodati GOTTFRIEDOV dosje. Oklijeva.) Ali ako dodam tebe, jedan je višak…