LADICE. Antonia Bueno

KP.- Pssst…! Ima li koga?

SR.-Da, dobar dan.

KP.-Alejuja! Predugo sam bio sȃm.

SR.- Ti si isto zatvoren?

KP.-Naravno. Kao i ti.

SR.-Otkada?

KP.-Puf…! Prestao sam računati.

SR.-Mene su upravo zatvorili.

KP.-To sam i mislio. Probudio me zvuk otvaranja i zatvaranja.

SR.-I sada ova tišina… Dokad?

KP.- Oboružaj se strpljenjem, prijatelju…  Iako, po tvom glasu rekao bih da si…

SR.- Da, žensko sam. Barem tako mislim.

KP.- Drago mi je.

SR.- I meni također.

KP.- Dobrodošla u ove podzemne tamnice.

SR.- Hvala. I, što se ovdje radi?

KP.- Čeka.

SR.- Što?

KP.- Da se on udostoji ponovno nas iznijeti na svjetlo dana.

SR.- Da to barem bude što prije.

KP.- To… čak ni on sȃm ne zna.

SR.- Kako se zoveš?

KP.- Kazališni Prikaz. A ti?

SR.- Skica za Roman.

KP.- Skica, lijepo ime. Drago mi je.

SR.- Meni također, Prikaze. Drago mi je.

KP.- Kazališni, romaneskni…  Zamisli! Oboje imamo aristrokratska imena.

SR.- Možda smo u rodu.

KP.- Tko zna? Tamo vani vladaju vrlo čudni zakoni…

SR.- Je li još tko zatvoren ovdje?

KP.- Ondje dolje je bilo nekoliko djevojaka.

SR.- Drugih žena, kao što sam ja?

KP.- Da, ali one su bile sitne, nekako ograničene.

SR.- Ne budi šovinist.

KP.- Ozbiljno ti kažem. Nisu mogle dovršiti nijedan razgovor.

SR.- Ne čujem ih.

KP.- Izvadio ih je prošli tjedan, usred noći, takvom žestinom da me skoro izbio iz korica.

SR.- Kakva šteta!

KP.- Nismo se stigli ni oprostiti.

SR.- Mogli smo organizirati fantastične kružoke.

KP.- Već sam ti rekao. Bile su pomalo… isprane. I osim toga, skupljale su se jedna na drugu. Nikada nisam uspio saznati koliko ih je ukupno bilo.

SR.- Kako su se zvale.

KP.- Kojekakve Bilješke.

SR.- Jadne. Što je bilo s njima?

KP.- Sigurno su otišle u bolji život.

SR.- U… koš za papir?

KP.- Ili u peć. Tamo vani je vrlo hladno.

SR.- Istina. Budimo zahvalni za ovu ugodnu, okrepljujuću toplinu.

KP.- Da, zapravo imamo sreće.

SR.- A čime se ti baviš, Prikaze?

KP.- Ni sȃm ne znam. Tu i tamo se ponovno pročitam, ali ništa.

SR.- Kako čudno! Meni se to isto događa. Još sam toliko mutna skica da si ni samoj sebi nisam jasna.

KP.- To je normalno, mi smo tek njihovi izdanci. A on je malo ćaknut.

SR.- Možda mu možemo pomoći.

KP.- Kako?

SR.- Možemo mu dati neki prijedlog.

KP.- Kako si naivna, Skico! Vidi se da si ovdje nova.

SR.- Možemo pokušati.

KP.- Ti znaš pisati?

SR.- Ja… Ne.

KP.- Vidiš?

SR.- A ti?

KP.- Nikad me nisu vodili u školu. Kao ni tebe, pretpostavljam.

SR.- A da razgovaramo s njim?

KP.- Razgovaramo? Kako?

SR.- Kao što mi sada razgovaramo.

KP.- Zvučni valovi ti zvuče poznato?

SR.- Nikad čula. Ja se bavim srednjim vijekom.

KP.- Ah! Ti si jedna od ovih koje su ušle u modu.

SR.- Ne znam. Bila sam tako kratko vani…

KP.- A ja se bavim najluđim suvremenim dobom. I mogu ti reći da se mi nalazimo u potpuno različitim dimenzijama.

SR.- Hoćeš reći, u ladicama.

KP.- Mislim na njega, ne na nas ovdje.

SR.- Ah! Ne znam. U srednjem vijeku je bilo ladica, pretinaca, kutija, pregrada…

KP.- Uglavnom, prestanimo lupetati bez veze.

SR.- Lako je to reći, ali budući da smo njegovih ruku djelo…

KP.- Potrudimo se. Bit će teško, ali ne i nemoguće.

SR.- Imaš pravo, Prikaze. Usredotočimo se na našu stvar.

KP.- Izvan ovih ladica, Skico, postoji drugi svijet.

SR.- Znam. I ja dolazim odande.

KP.- Ondje je hladno i govore drugim jezikom.

SR.- Naravno, jer ga imaju.

KP.- A jadni mi, nemamo ni usta.

SR.- Ni lice…

KP.- Ni tijelo…

SR.- Samo imamo tintu.

KP.- Ja ni to. Napisao me olovkom.

SR.- Pazi što radiš da se ne izbrišeš.

KP.- Ponekad me je strah čak i disati. Neki dan sam se  zakašljao i odlomio mi se jedan odlomak.

SR.- Jadni moj Prikaze.

KP.- Tko zna gdje je završio. Otada sam još zbrkaniji nego prije.

SR.- Mene je, srećom, izradio ispisivač.

KP.- Ne zanosi se. I veće Skice su pale. Osim toga, zašto želimo privući njegovu pažnju?

SR.- Da nas izvadi iz ovih ladica.

KP.- I da prijeđemo u „bolji život“?

SR.- U pravu si. Izaći znači…

KP.- Propasti.

SR.- Bolje da šutimo.

KP.- I ostanemo ovdje.

SR.- Ovdje je tako toplo…

KP.- Pravit ćemo si društvo.

SR.- Da, imali smo sreće.

KP.- Ovo bi mogao biti početak jednog dugog prijateljstva.

SR.- Možemo mnogo naučiti jedno od drugoga… dok traje.

KP.- Iskustvo mi kaže da je pred nama mnogo vremena.

SR.- Tako mi se spava.

KP.- Pa dobro, Skico, do sutra.

SR.- Do sutra, Prikaze.

KP.- Da… Sutra je novi dan.

SR.- Da, izvan ovih ladica sigurno jest.

SVRŠETAK

MALI KRVNIK. Maxi Rodríguez

(ON gleda televiziju, ONA grize nokte naslonjena na prozor.)

ONA.- A što ako je ipak istina?

ON.- Ne govori gluposti.

(Stanka.)

ONA.- Nikada to nećeš prihvatiti, zar ne?

ON.- Ne budi blesava, kvragu.

ONA.- To bi značilo dovesti u pitanje nas kao roditelje, zar ne?

(ON vidljivo pojačava zvuk na televizoru; ONA ga netremice promatra.)

ONA.- Naučili smo Asiera da dobije sve i u isti tren.

ON.- Što?

ONA.- Loše podnosi frustracije. Kad im se ispriječi na putu netko tko im ne odgovara, eliminiraju ga.

ON.- O čemu, dovraga, govoriš?

ONA.- O zlostavljanju, na to mislim. Kažu da…

(ON iznervirano gasi televizor i naglo ustaje. Strgne kaput s vješalice i unese joj se u lice.)

ON.- Dođi! Hajde, uskoro će veliki odmor!

ONA.- Kamo? Što govoriš?

ON.- Da dođeš. Zar ne bi željela promotriti školsko dvorište izvana?

ONA.- Ne razumijem te.

ON.- Cijela generacija malih psihopata upravo će se sada lemati pola sata. Zbog jedne kemijske olovke, bojica, lopte…

ONA.- Molim?

ON.- Djeca se tako socijaliziraju u školi, najnormalnija stvar. A znaš li zašto? Jer te  modele ponašanja imamo i mi odrasli. U tvojoj firmi, u mom uredu… Jedni su ispod, a drugi iznad! (Smješka se.) Nakon toga vratimo se kući ili odemo na čašu            vina i mir božji, kao da se ništa nije dogodilo.

(ONA ga začuđeno gleda. ON objesi kaput na vješalicu i ponovno sjedne. Televizor je i dalje ugašen. Sada oboje gledaju kroz prozor.)

ONA.- Ne mogu vjerovati.

ON.- Što?

ONA.- Likuješ jer je naš sin iznad, a ne ispod drugih, jer je zlostavljač, a ne žrtva.

ON.- Ja to nisam rekao!

ONA.- Nego što?

ON.- Samo sam rekao da su to dječja posla, jebem mu sve. Da svi izvlačite stvari iz konteksta, da Pablovi roditelji pretjeruju, da se nikoga ne može optužiti bez dokaza ni dići uzbunu zbog ničega.

ONA.- On je u bolnici, Juan, dječak je u bolnici!

ON.- A što kad je Asier završio u bolnici zbog koljena? A kad si je skoro razbio nos? Jesam li ja možda nekoga optuživao, vapio upomoć? Djeca su djeca i točka, kvragu.

(Stanka. ON duboko uzdahne i ponovo upali televizor. ONA razmišlja na glas.)

ONA.- Tako je impulzivan… Ne zna poštivati pravila niti se staviti u tuđi položaj. On je…

ON.- Dobar kao kruh! Svi ga vole, Ana. Asier nije sposoban učiniti išta loše. I, kvragu, ti to najbolje znaš.

ONA.- Da. Jasno. Naravno, ali…

ON.- Ali što?

ONA.- Ne znam. Naučili smo ih da moraju biti snažni i hrabri i da to još moraju pokazivati. A da je onaj tko traži pomoć izdajica.

ON.- (Ljutito ustaje.) On pati, jebem ti! Asier pati! A ja to neću dopustiti, da znaš. Ozbiljno ti kažem. Ako nastave širiti laži po školi, i jedni i drugi, otići ću tamo i       sve ću hi razbiti. Neka ti to bude jasno.

ONA.- Juan…

ON.- Dosta je bilo, jebem ti sve! Ma, dosta je!

(Stanka. ON nervozno prebaci na drugi kanal. ONA uđe i izađe iz kuhinje, kao da joj je teško biti na jednom mjestu.)

ONA.- A što ako su u pravu? I ako je Asier izokrenuo cijelu priču?

ON.- Sad me već počinješ zajebavat’, znaš?

ONA.- I što ako se pravi žrtvom, a zapravo je on kriv?

ON.- Kakva si ti to majka? (Eksplodira.) Jesi ti na njihovoj strani ili što?

(ONA otrči prema kupaonici. ON sluša kako povraća. Stanka. Nakon nekoliko povraćanja ONA  se vraća blijedog lica.)

ONA.- Juan…

ON.- Opet isto, vidiš? Nijednu večer ne mogu pogledati televiziju u miru. Uvijek uvijek uvijek smisliš nešto da mi zagorčavaš…

ONA.- Juan…

ON.- Jednostavno voliš zajebavati.

ONA.- Možda imamo problem i zanemarujemo ga. A znaš na koga će to kasnije pasti? Na druge!

ON.- Druge?

ONA.- Na društvo, Juan, društvo!

(ON  razbješnjeno ustaje, baci daljinski upravljač o ormar i zgrabi svoju ženu za ruku.)

ON.- Samo sam još to trebao čuti. Znaš li ti tko se svaki dan bori za društvo? (Udara kažiprstom o svoja prsa.) Ovaj frajer! Tako je, ova naivčina koje se dvanaest sati ubija od posla kao mamlaz, a kad dođe doma jedino traži malo mira, samo malo, da može malo u miru pogledati jebenu televiziju. Tražim li mnogo, Ana? Tražim li mnogo?

ONA.- (Tiho promrljma.) Ne, ne.

ON.- Jebala te ta moda s bullyingom! Zar nisi vidjela emisije?

ONA.- Molim?

ON.- Gadovi koji to rade dolaze iz groznog društvenog okruženja.

ONA.- Aha.

ON.- (Stišće joj ruku.) A mi smo besprijekorna obitelj, dobrostojeća, sređena…

ONA.- Boli me.

ON.- (Stisne joj vilicu.) Besprijekorna, dobrostojeća, sređena!

ONA.- (Jeca.) Juan, molim te…

ON.- Ovdje se ništa takvo ne događa. (Naglašava svaku riječ, a ona preplašeno uvlači vrat.) Ništa. (Stanka.) Ništa.

SVRŠETAK

IGRAJMO “KALADONT”. Javier Pérez Durán

Noć je i nalazimo se u automobilu koji vozi ALBA. CRISTINA sjedi na suvozačkom sjedalu. Iza nje sjedi BLAS, bliže središtu nego prozoru, i MOHAMED koji spava naslonjen na vrata. Igraju „Kaladont“, igru riječima, CRISTINA entuzijastično, ALBA potaknuta njezinim raspoloženjem i BLAS na očigled nevoljko.

ALBA.- Ograda.

BLAS.- Danas.

CRISTINA.- Asimilacija.

ALBA.- Jato.

BLAS.- Tornado.

CRISTINA.- Došljak.

ALBA.- Akreditacija.

CRISTINA.- Jablani.

ALBA.- Nizbrdo.

BLAS.- Došljak.

ALBA i CRISTINA.- To je već bilo.

BLAS.- U redu, u redu. Do… dosada.

CRISTINA.- Datula.

ALBA.- Lazanje.

BLAS.- Jebote, kako sam gladan.

CRISTINA.- Blas, daj više, igraj kako spada.

BLAS.- Ma ta igra je totalno sranje. Koliko još, Alba?

ALBA.- Malo, već sam ti rekla.

BLAS.- Koliko je malo?

ALBA.- Malo je malo.

BLAS.- Možeš li mi prevesti „malo“ u minute? Ili u kilometre?

(ALBA umorno pogleda u retrovizor.)

            Ok, u redu. Ali promijenimo igru.

CRISTINA.- Ja volim ovu.

BLAS.- Naravno, ti se je predložila.

CRISTINA.- Pa kad ti ništa ne predlažeš.

BLAS.- Nije na meni red.

(MOHAMED se razbudi.)

            Vidite što ste napravile, probudio se i naš BlaBlaCar.

ALBA.- Ne zovi ga BlaBla. Zove se Mohamed.

BLAS.- Dobro, kako god hoćete. Tko je na redu.

CRISTINA.- Alba.

ALBA.- Ja? Čekajte da razmislim… A da igramo „Prelazim granicu“?

BLAS.- (Hinjenim entuzijazmom, ironično.) Hajde!

ALBA.- Koji si ti idiot. Hajde, ja počinjem. Prelazim granicu i nosim… volan.

CRISTINA.- Čekaj. Možda Mohamed želi igrati.

BLAS.- Pa on jedva govori naš jezik.

ALBA.-  Pa dobro, pomoći ćemo mu.

(BLAS uzdahne.)

(MOHAMEDU.) Hoćeš igrati?

MOHAMED.- Kako se igra?

CRISTINA. Jako je lagano, samo moraš svaki puta reći jednu riječ. Pazi sad. Počni, Alba.

ALBA.- Prelazim granicu  i nosim volan.

CRISTINA.- Sada ja. Prelazim granicu i nosim volan i prometni znak. Sada ti.

MOHAMED.- Prelazim granicu i nosim putovnicu.

CRISTINA.- Ne, gledaj, moraš ponoviti sve što smo ranije rekle.

ALBA.- A kad mu nisi dobro objasnila.

CRISTINA.- Pa dobro, hajde, objasni mu ti.

ALBA.- Gledaj, ako ja kažem da prelazim i nosim volan, sljedeći ponovi volan i doda nešto novo.

(Pokaže na CRISTINU.)       

CRISTINA.- Prelazim granicu i nosim volan i prometni znak.

ALBA.- Sad ti, Blas, da uhvati ritam.

BLAS.- (S dosadom u glasu. Dok ponavlja svaku riječ, ALBA pokazuje na onoga tko ju je prvi rekao.) Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak i kilu kokaina.

ALBA.- Vidiš? Sad si ti na redu.

MOHAMED.- (Također pokazuje na onoga tko je prvi rekao riječ.) Ja prelazim granicu i nosim volan i prometni znak i kilu kokaina.

ALBA.- I dodaj svoju riječ.

MOHAMED.- Što?

CRISTINA.- Ti moraš dodati neku riječ. Vrijedi i ono što si rekao ranije.

MOHAMED. U redu. I… putovnicu.

ALBA.- Tako je. Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina, putovnicu i… (Pogleda u retrovizor.) ogledalo.

CRISTINA.- Sad sam ja? Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina,   putovnicu, ogledalo i… kišu.

BLAS.- (Ponavlja automatski, bez vidljivog truda.) Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina, putovnicu, ogledalo, kišu i ugovor o poslu.

CRISTINA.- Koja si ti budala.

BLAS.- (Gleda MOHAMEDA.) Sad ti.

MOHAMED.- Prelazim granicu i nosim volan, prometni…

CRISTINA.- Znak.

MOHAMED.- Prometni znak, kilu kokaina, putovnicu, ogledalo, ugovor o poslu i tri tisuće eura za mafiju.

(Tišina. ALBA i CRISTINA se pogledaju.)

ALBA.- Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina, putovnicu… Što sam ja rekla…? (Pogleda u retrovizor.) Ah, ogledalo, ugovor o poslu, tri tisuće             eura za mafiju i… ogromni ruksak u koji sam sve to stavila.

CRISTINA.- Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina, putovnicu,ogledalo, ugovor o poslu, dvije tisuće eura za mafiju…

BLAS.- Tri tisuće.

CRISTINA.- Tri tisuće eura za mafiju i s… ruksak.

ALBA.- Ogromni ruksak.

CRISTINA.- Tako je. Ogromni ruksak u koji sam sve to stavila.

ALBA i BLAS.- I tvoja riječ.

CRISTINA.- Da, sad ću. Ogromni ruksak u koji sam sve to stavila i… nadu.

BLAS. Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina, lažnu putovnicu, ogledalo, ugovor o poslu, tri tisuće eura za mafiju, ogromni ruksak u koji sam      sve to stavio i ekspoziv.

MOHAMED.- Prelazim granicu i nosim volan, prometni zna…

CRISTINA.- Znak.

MOHAMED.- Hvala. Prometni znak, kilu kokaina, putovnicu, ogledalo, ugovor o poslu, tri tisuće eura za mafiju, ogromni ruksak, eksploziv i strah.

ALBA.- Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina, valjanu putovnicu, ogledalo, kišu, ugovor o poslu, tri tisuće eura za mafiju, ogromni ruksak u koji sam sve to stavila,… Što si ti ono rekla, Cristina? Nemoj mi reći. I…

CRISTINA.- Nadu.

ALBA.- Tako je. (Pogleda u retrovizor.) Ali vi to niste rekli, zar ne?

BLAS.- Ne znam. Ne sjećam se.

ALBA.- Ne, ni ti ni Mohamed. Nadu ste preskočili.

BLAS.- Dobro, nema veze, nastavi.

ALBA.- Ne. Treba krenuti ispočetka.

BLAS.- Kvragu, koga je briga! Nastavi. Reci ti i nastavljamo.

ALBA.- Ne može, kad se izostavi jedna riječ, mora se krenuti ispočetka.

BLAS.- Ma svejedno je.

ALBA.- Ma nije, nije svejedno. U mom autu se igra kako ja kažem.

CRISTINA.- Vozi polako, Alba, eno policije.

ALBA.- (Gleda cestu.) Čovječe.

CRISTINA.- Sigurno zaustavljaju zbog alkotesta.

(ALBA zakoči. MOHAMED  otvori vrati i istrči.)

BLAS.- Je li BlaBla platio?

ALBA.- Daj šuti.

            (Začuje se sirena policijskog vozila. Gledaju što se vani događa.)

BLAS.- Bježi.

ALBA.- Život.

CRISTINA.- Otimačina.

BLAS.- Napetost.

ALBA.- Stupica.

CRISTINA.- Carevina.

BLAS.- Nazad.

ALBA.- Adresa.

BLAS.- Savjest.

ALBA.- Stotina.

CRISTINA.- Naplavina.

BLAS.- Natpis.

ALBA.- Iskra.

CRISTINA.- Ravnica.

BLAS.- Carina.

ALBA.- Nasilnica.

CRISTINA.- Carina.

ALBA.- Nasilnica.

CRISTINA.- Carina.

ALBA.- Nasilnica.

BLAS.- Ovako nećemo nikada završiti. Carstvo.

CRISTINA.- Tvorevina.

ALBA.- Najteži.

CRISTINA. Žig.

ALBA.- Igra.

BLAS.- Granica.

SVRŠETAK

TAMNI KAMEN. Alberto Conejero

Vojna bolnica. U istoj sobi dva neznanca prisiljena su dijeliti mučne sate kojima će jedan od njih u zoru dočekati smrt. Povezuje ih tajna u kojoj odzvanja jedno ime: Federico García Lorca. I pitanje: Tko je neprijatelj? Tko je “naš”? Jesmo li neprijatelji “mi”? 

Djelo ispituje sjećanje kao prostor ponovnog ispisivanja povijesti, kao mjesto susreta zaraćenih strana, izvršenja pravde i mogućnosti iskupljenja. Navodi nas da razmislimo koliko povijesni kontekst i ideologija utječu na stvaranje naše osobne povijesti.

Tekst je inspiriran posljednjim satima života i nerazjašnjenim okolnostima smrti španjolskog pjesnika i dramatičara Federica Garcíje Lorce na početku Španjolskog građanskog rata. Drama je višestruko nagrađivana i prevedena na nekoliko stranih jezika. Alberto Conejero jedan je od najuspješnih mladih autora nove španjolske drame.

-Riječ autora:

Odabrao sam povijesnu temu koja postavlja neugodna pitanja o sadašnjosti i drhtavim temeljima naše demokracije.

Djelo također želi prizvati sjećanje na Lorcu i nerazjašnjene okolnosti njegove smrti koje kao tamna rana pritišću našu povijest. Sjećanje je to i na sve one koji su ostali skriveni oku službene Povijesti. Nevidljivi iza važnih datuma i velikih imena. Naši očevi, naši djedovi, izgubljeni u vremenu i zaboravu.

PRAG. Javier de Dios

Ljubavna kriza ili kriza srednjih godina? I pitanja o tome što smo do sada postigli, možemo li se još uvijek upustiti u nove rizike… Umjesto stereotipa i predvidljive komike u prikazu homoseksualne tematike, autor smješta likove u bliske nam životne situacije, neovisno o spolnoj orijentaciji i životnom odabiru.

Djelo prikazuje kušnje ljubavi i prijateljstva homoseksualnog para, Benija i Jaimea, i njihove dugogodišnje prijateljice Susane. Njihova ljubavna veza prolazi kroz krizno razdoblje srednjih godina u kojem propituju što su do sada postigli, koliko su se promijenili, mogu li se upustiti u nove rizike i… je li im ovo zadnji trenutak za planiranje očinstva. U toj dilemi Susana može odigrati ključnu ulogu. Ponovni susret i intimna večera troje dugogodišnjih prijatelja otkrit će dobro čuvane tajne njihovih odnosa. Hoće li Susanina uloga riješiti problem ili dodatno ugroziti ljubvani odnos i prijateljstvo?

Umjesto stereotipa i predvidljive komike na koju smo navikli u prikazu homoseksualne tematike, autor ovog teksta smješta likove u životne situacije bliske svima nama, neovisno o spolnoj orijentaciji i životnom odabiru. Postavlja ih pred poznate kušnje prijateljstva, krize srednjih godina, roditeljstva, odgovornosti i ljubavi, ali iz jedne nove perspektive koja možda može ponuditi drugačije i bolja rješenja. Britka komila, vješti prevrati i klupko poznatih nam emocija, strasti, čežnje i nadanja. Za sve to sinonim je Prag: Nostalgija? Budućnost? Utopija?

-Riječ autora:

Mogli bismo reći da su u Španjolskoj gay parovi uspjeli naći svoje mjesto u javnom i društvenom životu. Međutim, upitao sam se može li homoseksulani par također naći svoj prostor na kazališnoj sceni i unutar žanra građanske komedije u kojoj još uvijek prevladava heteroseksualna tematika. 

Najprovokativniji dio Praga zapravo je njegova neutralnost i prirodnost kojom pristupa temi homoseksualne ljubavi i partnerstva. 

RAPSODIJA ZA VISOKOG ČOVJEKA. Félix Estaire

Košaraka? Drama? Mogu li se obje igrati istovremeno u posljednjim odlučujućim minutama svjetskog prvenstva? Košarkaš ima tri slobodna bacanja, a razvoj događaja i svršetak svake dramske izvedbe ovisi o tome hoće li pogoditi koš ili ne, svaki rezultat vodi predstavu u drugom pravcu.

Mnogi ne znaju da Španjolci pamte Jugoslaviju po uspjesima njezine nekadašnje nacionalne košarkaške momčadi i da se, bez obzira na stav koji zauzimaju prema političkoj povijesti, sa žarom prisjećaju njezine sportske prošlosti. “Rapsodija” priziva u sjećanje te posljednje slavnes pizode jugoslavenske košarke prije početka rata i dovodi u pitanje ključne trenutke u kojima je povijest krenula u drugom pravcu. Međutim, drama prikazuje mnogo više od jednog povijesnog vremena. Na temelju nama vrlo poznatih događaja, ovdje odigranih u formatu finala utaknice, ovaj tekst propituje strukturu mnogobrojnih sukoba koji neprekidno obilježavaju svjetsku poviejst, koristeći uvijek istu retoriku , bez obzira na vrijeme, mjesto i protagoniste koje odabiru za svoj ‘performance’ nasilja.

-Riječ autora:

Mislim da sport predstavlja konflikt i daje nam živu sliku stvarnih sukoba, a isti motiv nalazimo i u teatru.  Sport je prvoklasni dramski materijalkoji u svojoj srži sadrži konflikt.

Želio sam životnu neizvjesnost prenijeti na pozornicu i stvoriti stvarni osjećaj koji će pratiti glumca i publiku tijekom cijele izvedbe.