SPUŽVA BOB I METODA STANISLAVSKOG. Guillermo Heras

Umjetnost u doba kapitalizma. Priručnik za početnike.

GLUMAC.-

Pet godina sam bez prestanka učio glumačku metodu Stanislavkog. Sati i sati improvizacije, prvih kontakata, skrivenih značenja, osvješćivanja četvrtog zida, fizičkih radnji i, iznad svega, mnogo introspektivnog rada kako bih potaknuo emocionalno sjećanje. Želio sam i želim biti ozbiljan glumac. Osim mitova i mistike glumaca koji slijede Metodu, uvijek sam mislio da glumačko zanimanje zahtijeva ozbiljnost i tehniku. Naravno, talent i predanost također, ali te ideje su manje jasne. Nasuprot svima koji omalovažavaju naš posao i pozivaju se na uobičajene izjave o lijepim licima i tjelima ili o sumnjivim radnim navikama u našoj profesiji. Svima onima koje miješaju površnost komercijalnog tržišta sa svakodnevnom scenskom praksom. Koliko sam vremena žrtvovao kako bih razaznao sve znakove na koje je moj strogi učitelj upućivao na teorijskim satovima: napraviti podrobnu analizu svih unutarnjih motivacija, podtekst, međuodnosi, karakteri, transversalne radnje, konačni cilj djela, sve to kako bih se upoznao s tekstom, otkrio njegov ključ i umjetnički cilj. Čitav taj proces bio je od središnje važnosti u izgradnji konačne predstave.

Na našim satovima smo se jednako bacali na studiranje Čehova i Pirandella, kao i Pintera, Tennesseeja Williamsa ili Sama Sheparda. Logično, jezici koji su nam olakšavali da što dublje uronimo u učiteljeve poente. Neki su se ubijali pokušavajući to isto s Valle-Inclánom ili Lorcom, u nastojanju da pronađu sintezu između metode i španjolskog identiteta.

„Za glumca riječ nije samo zvuk, već sredstvo koje potiče stvaranje slika i zbog toga u verbalnoj komunikaciji na sceni ne pričajte toliko uhu, već oku.“ Pročitao sam to svom kolegi kad smo postavljali Lorcu, prolazio je kroz krizu jer nije znao kako u drami Krvavi svatovi prikazati mjesec uz pomoć tehnike Stanislavskog. Stvarno je komplicirano prikazati životinje, stvari, prirodne pojave, a pojaviše apstraktne pojmove. Treba vrlo snažno prizvati emocionalno sjećanje kako bi se odglumilo oluju, kornjaču ili sunce. Osim ako ne kreneš u Barbinom stilu i sve zaodjeneš trećim kazalištem kao spasonosnim plaštem. Iz tog razloga mjesec predstavlja pravi izazov za glumca koji slijedi Metodu.

Sjećam se polaznika tijekom svih tih godina, studenata raznih profila koji su dolazili na Akademiu na kojoj sam studirao… i gdje sam ostavio pozamašan dio novca koji sam zarađivao radeći sto i jedan posao, ne zna se koji manje povezan s teatrom. Zato sam sada posebno zadovoljan što mogu nastaviti razvijati jedan dio tih naučenih tehnika, jer sam prije nekoliko dana naletio na poslovnu priliku kad sam pročitao letak koji mi je slučajno završio u rukama: „NUDI VAM SE PRILIKA DA RAZVIJETE SVOJ GLUMAČKI TALENT IGRAJUĆI JEDNU VAŽNU ULOGU“.

Odjurio sam na razgovor koji je bio naveden na letku. Kad sam stigao ogroman red kandidata bacio me je u očaj. Gdje je sva ova masa ljudi studirala? Toliko njih se želi baviti glumom, a zna se da je to zanimanje uvijek u krizi? Kolike su mi bile stvarne šanse da dobijem tu tako važnu ulogu?

Rekao sam svoje ime i dali su mi broj. Stao sam u red. Pripremao sam se. Iz džepa sam izvadio izdanje Rad glumca na sebi i usredotočio se na čitanje kako ne bih slušao banalne komentare o audiciji od ljudi koji su me okruživali.

Nisam znao kakav će biti lik s kojim ću se suočiti u tekstu. Morao sam staviti u pogon sve svoje emotivne sposobnosti i improvizacijsku tehniku koju sam toliko bubetao tijekom studija. Koncentrirao sam se. Čitao sam učiteljeve riječi: „Talentirani glumac je jedini vlasnik i gospodar scene. Unatoč tomu, nisam našao scensko okruženje koje bi mu, umjesto da ga smeta, pomoglo u složenom umjetničkom radu. Potrebna je jednostavna pozadina, ali ta jednostavnost ne smije proizlaziti iz jednostavne mašte, već iz bujne. Ne znam kako postići da ta bujna mašta i ta jednostavnost ne iskoče u prvi plan uočljivije od same pretjerane raskoši teatralnosti“… i u tom trenutku sam začuo svoj broj.

  • Da, naravno da imam iskustva. (…)
  • Mnogo godina na akademiji. (…)
  • Ne, ne. Nemam predrasude prema bilo kakvoj vrsti likova. (…)
  • Raditi na ulici? Uvijek sam se pripremao za četvrti zid… Ne, nemojte misliti… naravno da ulično kazalište ima svoju vrijednost…
  • Drago mi je čuti da moja visina odgovara… Ah, za kostim… pa još bolje, zar ne?
  • Osam sati dnevno?… Ne znam nijedno djelo koje toliko traje. Izvodi se nekoliko puta?… Ah, treba zadržati lik… U centru, na glavnom trgu?… Pa da, trg je kružnog oblika… 30 eura dnevno… pa dobro, ako uzmemo u obzir da mi je to prvi profesionalni angažman… Pa, puno Vam hvala na ukazanom povjerenju. 

I tako, nakon što sam prošao na masovnom castingu, evo me ovdje, radim nasred trga, stiješnjen u konstrukciju od koje mi znoj šiklja na sve pore, i kroz koju jedva da nešto vidim uz pomoć dvije sićušne rupice  koje su nekako napravili na površini ove umjetne pjene od koje je načinjen Spužva Bob… To sam ja, lik iz crtića pretvoren u patetičnog lutka koji dijeli letke ljudima dok jure u robnu kuću ili se fotografiraju za uspomenu. Srećom nitko ne zna tko sam. Mogu se neprimjetno kretati među svojim učiteljima metode Stanislavskog koji možda misle da radim na Čehovu ili Ibsenu i štreberski slijedim njihova upute. Što reći o djeci koja te znaju tresnuti nogom? Ili o onim duhovitim prolaznicima koji pljuju na tebe? Uvredama gradskih huligana? Ruganju dok se fotografiraš s turistima svih vrsta? Strašnoj vrućini koju moraš trpjeti ovdje unutra sve dok te ne puste na pauzu? Uvredama dok skidaš kostim u nekoj od trgovina koja ti se smilovala da se ne upišaš u gaće?  Krizi u koju te baca ta anonimnost? Osjećaju vremena zaustavljenog u beskrajnom radnom danu? Poniženju zbog te jadne plaće koju nam daju?

Ali čak i ovako trebam biti zadovoljan jer sam dobio taj lik, a ne škrtoga Raka… on je još izloženiji.

S vremena na vrijeme pojavi se poneka grupa demonstranata ili učitelja u štrajku i zauzme trg. Ja se jako razveselim jer, osim što se slažem s time što govore, svi mi koji u kostimima dijelimo glupave reklamne letke moramo se maknuti… mi smo ikone kapitalističkog konzumizma i zbog toga bi nam moglo doletjeti još štogod osim glasnog zviždanja.

Sada mogu ići na nastavu samo jednom tjedno. I dalje se divim velikom učitelju: „Glumac treba stalno vježbati, postići istinsku stvaralačku situaciju u svakom trenutku, jednako kada izvodi predstavu, kao i kada vježba ili radi u svom domu. To će biti taj nestabilni početak, sve dok se lik ne usavrši te kasnije ponovno oslabi, izgubi svoju oštrinu.“

Toliko sam puta želio priupitati Stanislavskog: Kako usavršiti lik Spužve Boba na temelju nestabilnog početka kad si zarobljen nasred trga u masi lateksa pod gorućim podnevnim suncem?

TAMA

USPAVANKA POD KREVETOM. Raúl Hernández Garrido

Kako zvuči uspavanka u nefunkcionalnoj obitelji? Sav užas dječje tragedije u svega nekoliko redaka.

 Je’n, dva, tri, čet’ri, pet…
 
Ima jedna kuća bez krova
Jedno lice s otvorenim ustima
U ustima veliki zubi ovakvi
Zubi krvavi ovako
I ugrist ću te ovako punim ustima
Njam, njam, njam
 
šest, sedam, osam, devet...
 
Crtam kuću na papiru
ali kuća nema prozore
nema vrata
samo rupu koju nitko ne vidi
rupu koja je točno ispod kuće
 
deset, jedanaest, dvanaest...
 
Mama me stavlja u krevet, ostajem sama
Zatvara vrata i kaže da ne izlazim
Kaže mi da se sakrijem i ja se zavlačim pod krevet
Pokrivam uši
To mi ona kaže
 
da pokrijem uši
Ali ja čujem viku
ali ja čujem da nešto radi bum bum
Mama plače, jako daleko
Ja plačem, u tišini
 
Zločesta sam jer ne znam otvoriti vrata
Zločesta sam
jer ostajem pod krevetom
i želim umrijeti
Zločesta sam jer ne želim pomoći mami
I ugrist ću te ovako punim ustima
 
trinaest, četrnaest, petnaest, šesnaest...
 
Mračno je i gladna sam
trebala bih spavati
oh da, čvrsto zatvorenih očiju
Ali i dalje čučim ispod kreveta
širom otvorenih očiju
i ne pokrivam uši
jer sam zločesta
Upiškila sam se, mama će me istući
upiškila sam se ispod kreveta
Hladno mi je i mokra sam
Neću izaći odavde
Bojim se da se vrata ne otvore
Neću izaći odavde
I zatvaram oči
I ugrist ću te ovako punim ustima
njam njam njam
 
sedamnaest, osamnaest, devetnaest...
 
I ugrist ću te ovako punim ustima
 
Moje ruke postaju velike i dižu se
da zatvore vrata da ih ne mogu otvoriti
Moje noge postaju velike
da mogu otići daleko
Ali ne mogu izaći otvoriti vrata trčati sve dok
je moja odjeća mokra i hladna
i ne želim da uđe i skine mi odjeću
 
I ugrist ću te ovako punim ustima
 
njam njam njam
 
dvadeset, dvadest jedan, dvadeset dva, dvadeset tri...
 
Mama kaže da ništa ne kažem
u školi ništa ne kažem
i olovkom si brišem usta
maknem si usta i  više ne mogu pričati
učiteljica me pita i neću s njom pričati
ali moja usta ne mogu pričati
pitaju me prijatelji i neću s njima pričati
ali moja usta ne mogu pričati
i više se nitko sa mnom ne druži
pita me liječnica i neću s njom pričati
i plačem ali više ne mogu plakati
 
I ugrist ću te ovako punim ustima
 
njam njam njam
 
Dvadeset četiri, dvadaset pet, dvadeset šest, dvadeset sedam...
 
njam njam njam
 
I ne mogu podnijeti velike ruke
koje me stežu i pokrivaju mi usta da ne mogu pričati
i vrištim ali mama me ne čuje, vrata su zatvorena
u sobi je i vrata su zatvorena
i usta ne mogu pričati
 
I ugrist ću te ovako punim ustima
 
njam njam njam
 
dvadeset osam, dvadeset devet, trideset, trideset jedan.
 
I ima jedna raketa koja vodi negdje daleko
raketa koja probija kuću
i vodi me od ispod kreveta do zvijezde
šarene zvijezde
bez ruku i nogu
zvijezda koja se smješka
zvijezda na kojoj se sakrijem
i ne piškim
i više nitko neće doći tamo gdje je zvijezda
 
I ugrist ću te ovako punim ustima
 
njam njam njam

SJETA ŽIRAFA. Alberto Conejero

Smak svijeta, posljednja pošast ili bilo koji sličan scenarij sumraka naše civilizacije. U zloslutnoj atmosferi apokaliptičnog beznađa susrećemo čuvara zoološkog vrta koji se brine o jedinoj preživjeloj životinji, leopardu Salomonu, braneći ga od ljudi koji tumaraju poput zombija u potrazi za hranom bilo koje vrste.

U svega nekoliko scena autor uspijeva postaviti mnogo važnih pitanja o vrijednosti svakog živog bića, čovjeka ili životinje, o njihovoj naravi, odnosima i zamjeni uloga u surovoj borbi za preživljavanje. Vrijedi li više komad mesa ili mrvica milosrđa prema drugome?

Alberto Conejero jedan je od najuspješnijih i višestruko nagrađivanih mladih španjolskih dramatičara.

-Iz teksta:

Ja ne vjerujem u ništa. Ne u one gluposti o božjoj kazni ili o pošastima. Ali ponekad mislim da to zaslužujemo, da smo previše trpili, da je najbolje početi ispočetka. Makar bilo i bez nas.​

​Ne sjećam se naslova. Nema veze. Neki stari, crno-bijeli. U filmu je bio neki leopard koji se smirivao kad bi mu pjevali jednu pjesmu „I cant give you anything but love, baby.

HIMMELWEG. Juan Mayorga

Ovom djelu ne treba posebno predstavljanje. Riječ je o tekstu koji je do danas doživio najveći broj prijevoda i izvedbi izvan Španjolske, iz pera jednog od trenutno najproduktivnijih španjolskih suvremenih autora vrlo neuobičajene biografije; matematičara, filozofa i dramatičara.

Unutar povijesne teme genocida nad Židovima tijekom drugog svjetskog rata, drama u formi “kazališta u kazalištu” govori o inscenaciji stvarnosti, nevidljivom sveprisutnom teroru koji prešutno prihvaćamo, čitanju povijesti i temi krivnje u kojoj izbjegavamo biti protagonisti. Kao i u mnogim drugim tekstovima, Mayorgina filozofska i moralna pitanja oblikuju se na sceni matematičkom preciznošću, a pokreće ih neizmjerna dramska snaga.

-Riječ autora:

Povijesna drama uvijek govori više o vremenu u kojem nastaje, nego o onome koje predstavlja. ​Povijest nije stabilno tlo po kojem koračamo prema budućnosti. Povijest stvaramo u svakom trenutku. Nepredvidiva je i otvorena pred nama kao i budućnost.

RAZGOVOR NA ITAKI. Guillermo Heras

Odisej, zločinac ili heroj? Ili kako danas čitati grčku mitologiju.

Kirka i Penelopa. Dvije žene gledaju u more.

KIRKA.- Nemoj mene kriviti što ga nema, Penelopo. Prošlo je već dosta vremena otkad sam ga pustila. Otišao je, napustio me zazivajući tvoje ime. Ako se nije vratio, bit će da je nastavio svoje putovanje. To mu je kao droga, od broda do broda, od obale do obale.

PENELOPA.- Prošlo je već mnogo godina otkad je napustio svoj dom. Nisam ga više vidjela. A sada si se pojavila ti da u mojoj duši siješ sumnju.

KIRKA.- On more nosi u krvi, pustolovinu u mislima. Nije ga briga kad mu brodovi potonu, a posada doživi brodolom. Skuplja mrtvace na svojim leđima.

PENELOPA.- Tvoje riječi mi teško padaju, Kirko. Sama si rekla da te je napustio kamo bi se vratio meni.  

KIRKA.- Riječi. Sigurno je sreo nekog novog vlasnika broda koji ga je nagovorio na sljedeće putovanje. Možda sada krstari morima u nekakvom panamskom brodu ili pod bilo kojom drugom prikladnom zastavom. Nije ga briga što je brod već trula olupina, vodi ga samo želja da doveze gorivo gdje će ga najbolje prodati. Tvoj Odisej je obični plaćenik.  

PENELOPA.- Ne dopuštam ti da tako govoriš. On je heroj Trojanskog rata. Kako znaš da nije poginuo u nekom od brodoloma?

KIRKA.- Jer svojom lukavošću stresa sve nesreće sa sebe i prebacuje ih na druge. On je onečišćivač mora, korisna budala u rukama pljačkaša. Gustar prerušen u romantika koji ne mari za kolateralne žrtve. Samo služi svojim gospodarima koji se sakriju i zbrišu kao brod potone. Možda na neki od Egejskih otoka ili u neki luksuzni restoran u New Yorku. Samo moraju nazvati agenciju za osiguranje da baci koju mrvicu pa da ljudi koji žive uz obalu i čiji život se razbio u sto komadića prime milostinju i tako začepe usta. Sve do sljedeće katastrofe koja će se neizbježno dogoditi jer moćnicima nije u interesu suprostavljati se ruci koja ih hrani.

PENELOPA.- Nije uvijek tako. Isto kao što ja čekam njegov povratak, drugi ljudi se bune protiv takvih prevara i ujedinjuju se kako bi obranili svoju čast.

KIRKA.- Koliko dugo će to trajati? Ne zavaravaj se, Penelopo, ti možeš tkati i parati čitav svoj život dok ga ugodno provodiš u svojoj palači. Ali ako se Odisej ne pojavi, na kraju ćeš podleći laskanjima jednog od  svite udvarača. Isto se događa i s nesrećama, ljudi se umore od čekanja. Prihvate prirodnu katastrofu kao sudbinu. Na kraju svega, protiv nje se ne može boriti.

PENELOPA.- Samo vidiš crnu stranu svega.

KIRKA.- Kao ta crna nafturina koja prekriva tolike obale. Ne može se izazivati morske bogove.

PENELOPA.- Dok gledaš boju njezine vode, njezinu nježnost, ritam njezinog uvijanja, teško je zamisliti da se ponekad može pretvoriti u čudovište koje nosi sve pred sobom.

KIRKA.- Veliki Posejdon se osvećuje onima koji ga omalovažavaju.

PENELOPA.- Ali je okrutan jer uništava i one koje ga čuvaju i žive od njega.

KIRKA.- Priroda nije okrutna. Samo djeluje kako bi uspostavila ravnotežu. Dobro i zlo su u srži čovjeka. Zašto bi priroda trebala biti drugačija?

PENELOPA.- Zbog ljubavi koju prema njoj osjećamo. Bez obzira na sve katastrofe koje se događaju, uvijek ćemo je voljeti.

KIRKA.- Tvoje mirenje sa situacijom je tvoj izgovor. Čekaš Odiseja jer se bojiš suočiti s istinom. Otišao je u glupi rat. Stekao je ugled, novac i moć. Ali želio je više. Pa se povezao s grabežljivcima koji se bave prijevozom nafte. Voze tankere koji su kao tempirane bombe. Kako možeš znati da ne zgrće gomile novca na nekom bankovnom računu u Švicarskoj ili na Kajmanskim otocima? Zaista toliko voli more? Ili samo dobit koju iz njega može izvući? Slijepa si, Penelopo. Uvijek mi je tvoj lik bio patetičan.

PENELOPA.- A tvoj je zao, poput vještice.

KIRKA.- Ja i jesam vještica. Ali više ne mogu predvidjeti kakva će biti budućnost ovog plemena. Poubijat će se zbog nafte koju će poslije prenijeti na drugo mjesto, riskirajući da time prouzroče još više smrti nego što su uzrokovali svojim glupim ratom. Prerušit će svoje argumente obrambenom retorikom, ali više ništa nije onako kako izgleda. Preventivni rat ili brzi rat? Prljavi rat, na kraju svega. Odiseju više nema mjesta na ovome svijetu. On je stara strvina koja nikada neće doseći pravu sofisticiranost današnjih državnika. Svima njima je čovjek isto što i riba. Koga je briga ako ih umre nekoliko, nekoliko stotina ili nekoliko tisuća? Ribe i neki ljudi se razmnožavaju velikom brzinom. More više nije romantična scenografija, ono je baza za operacije kojima se obogaćuje nekolicina. Odisejeve podvale postale su poput dječe igračke, stare priče ili jednostavne prevare za vjerne žene. Više ništa ne mogu predvidjeti jer je budućnost ništavilo. Nesreće koje je nekada predviđala Kasandra danas bi bile prava poslastica za televizijski reality, a Agamemnonova smrt od Klitemnestrine ruke ne bila ništa više od svakodnevnog trača. Možda se Odisej vrati, ali dobro ga pogledaj u oči. Više nećeš vidjeti velikog heroja, već bijednog trgovca.  

PENELOPA.- Odlazi, ostavi me na obali ovog mirnog mora. Kasandra je predviđala budućnost pa ipak nije mogla promijeniti sadašnjost. Nastavit ću sa svojom zadaćom. Vesti i parati. Sigurna sam da će se Odisej vratiti prije ili kasnije i da ćemo se ponovno kupati u ovome moru.

KIRKA.- Zbogom, Penelopo. Budi i dalje slijepa kao Edip. Ako ne možeš vidjeti mrlje goriva koje se već približavaju ovoj obali, onda si i zavrijedila  to što imaš: odricanje i melankoliju. Izmišljenog Odiseja koji te više nikada neće moći zagrliti kao nekada.

TAMA

Iz ciklusa Mali očajni komadi

LADICE. Antonia Bueno

O čemu li pričaju naše stare bilješke, nedovršeni spisi i skice za nikad započete romane, razbacane na dnu ladica?

KP.- Pssst…! Ima li koga?

SR.-Da, dobar dan.

KP.-Alejuja! Predugo sam bio sȃm.

SR.- Ti si isto zatvoren?

KP.-Naravno. Kao i ti.

SR.-Otkada?

KP.-Puf…! Prestao sam računati.

SR.-Mene su upravo zatvorili.

KP.-To sam i mislio. Probudio me zvuk otvaranja i zatvaranja.

SR.-I sada ova tišina… Dokad?

KP.- Oboružaj se strpljenjem, prijatelju…  Iako, po tvom glasu rekao bih da si…

SR.- Da, žensko sam. Barem tako mislim.

KP.- Drago mi je.

SR.- I meni također.

KP.- Dobrodošla u ove podzemne tamnice.

SR.- Hvala. I, što se ovdje radi?

KP.- Čeka.

SR.- Što?

KP.- Da se on udostoji ponovno nas iznijeti na svjetlo dana.

SR.- Da to barem bude što prije.

KP.- To… čak ni on sȃm ne zna.

SR.- Kako se zoveš?

KP.- Kazališni Prikaz. A ti?

SR.- Skica za Roman.

KP.- Skica, lijepo ime. Drago mi je.

SR.- Meni također, Prikaze. Drago mi je.

KP.- Kazališni, romaneskni…  Zamisli! Oboje imamo aristrokratska imena.

SR.- Možda smo u rodu.

KP.- Tko zna? Tamo vani vladaju vrlo čudni zakoni…

SR.- Je li još tko zatvoren ovdje?

KP.- Ondje dolje je bilo nekoliko djevojaka.

SR.- Drugih žena, kao što sam ja?

KP.- Da, ali one su bile sitne, nekako ograničene.

SR.- Ne budi šovinist.

KP.- Ozbiljno ti kažem. Nisu mogle dovršiti nijedan razgovor.

SR.- Ne čujem ih.

KP.- Izvadio ih je prošli tjedan, usred noći, takvom žestinom da me skoro izbio iz korica.

SR.- Kakva šteta!

KP.- Nismo se stigli ni oprostiti.

SR.- Mogli smo organizirati fantastične kružoke.

KP.- Već sam ti rekao. Bile su pomalo… isprane. I osim toga, skupljale su se jedna na drugu. Nikada nisam uspio saznati koliko ih je ukupno bilo.

SR.- Kako su se zvale.

KP.- Kojekakve Bilješke.

SR.- Jadne. Što je bilo s njima?

KP.- Sigurno su otišle u bolji život.

SR.- U… koš za papir?

KP.- Ili u peć. Tamo vani je vrlo hladno.

SR.- Istina. Budimo zahvalni za ovu ugodnu, okrepljujuću toplinu.

KP.- Da, zapravo imamo sreće.

SR.- A čime se ti baviš, Prikaze?

KP.- Ni sȃm ne znam. Tu i tamo se ponovno pročitam, ali ništa.

SR.- Kako čudno! Meni se to isto događa. Još sam toliko mutna skica da si ni samoj sebi nisam jasna.

KP.- To je normalno, mi smo tek njihovi izdanci. A on je malo ćaknut.

SR.- Možda mu možemo pomoći.

KP.- Kako?

SR.- Možemo mu dati neki prijedlog.

KP.- Kako si naivna, Skico! Vidi se da si ovdje nova.

SR.- Možemo pokušati.

KP.- Ti znaš pisati?

SR.- Ja… Ne.

KP.- Vidiš?

SR.- A ti?

KP.- Nikad me nisu vodili u školu. Kao ni tebe, pretpostavljam.

SR.- A da razgovaramo s njim?

KP.- Razgovaramo? Kako?

SR.- Kao što mi sada razgovaramo.

KP.- Zvučni valovi ti zvuče poznato?

SR.- Nikad čula. Ja se bavim srednjim vijekom.

KP.- Ah! Ti si jedna od ovih koje su ušle u modu.

SR.- Ne znam. Bila sam tako kratko vani…

KP.- A ja se bavim najluđim suvremenim dobom. I mogu ti reći da se mi nalazimo u potpuno različitim dimenzijama.

SR.- Hoćeš reći, u ladicama.

KP.- Mislim na njega, ne na nas ovdje.

SR.- Ah! Ne znam. U srednjem vijeku je bilo ladica, pretinaca, kutija, pregrada…

KP.- Uglavnom, prestanimo lupetati bez veze.

SR.- Lako je to reći, ali budući da smo njegovih ruku djelo…

KP.- Potrudimo se. Bit će teško, ali ne i nemoguće.

SR.- Imaš pravo, Prikaze. Usredotočimo se na našu stvar.

KP.- Izvan ovih ladica, Skico, postoji drugi svijet.

SR.- Znam. I ja dolazim odande.

KP.- Ondje je hladno i govore drugim jezikom.

SR.- Naravno, jer ga imaju.

KP.- A jadni mi, nemamo ni usta.

SR.- Ni lice…

KP.- Ni tijelo…

SR.- Samo imamo tintu.

KP.- Ja ni to. Napisao me olovkom.

SR.- Pazi što radiš da se ne izbrišeš.

KP.- Ponekad me je strah čak i disati. Neki dan sam se  zakašljao i odlomio mi se jedan odlomak.

SR.- Jadni moj Prikaze.

KP.- Tko zna gdje je završio. Otada sam još zbrkaniji nego prije.

SR.- Mene je, srećom, izradio ispisivač.

KP.- Ne zanosi se. I veće Skice su pale. Osim toga, zašto želimo privući njegovu pažnju?

SR.- Da nas izvadi iz ovih ladica.

KP.- I da prijeđemo u „bolji život“?

SR.- U pravu si. Izaći znači…

KP.- Propasti.

SR.- Bolje da šutimo.

KP.- I ostanemo ovdje.

SR.- Ovdje je tako toplo…

KP.- Pravit ćemo si društvo.

SR.- Da, imali smo sreće.

KP.- Ovo bi mogao biti početak jednog dugog prijateljstva.

SR.- Možemo mnogo naučiti jedno od drugoga… dok traje.

KP.- Iskustvo mi kaže da je pred nama mnogo vremena.

SR.- Tako mi se spava.

KP.- Pa dobro, Skico, do sutra.

SR.- Do sutra, Prikaze.

KP.- Da… Sutra je novi dan.

SR.- Da, izvan ovih ladica sigurno jest.

SVRŠETAK

MALI KRVNIK. Maxi Rodríguez

Bullying i obiteljsko nasilje. To su drugi, to nismo mi.

(ON gleda televiziju, ONA grize nokte naslonjena na prozor.)

ONA.- A što ako je ipak istina?

ON.- Ne govori gluposti.

(Stanka.)

ONA.- Nikada to nećeš prihvatiti, zar ne?

ON.- Ne budi blesava, kvragu.

ONA.- To bi značilo dovesti u pitanje nas kao roditelje, zar ne?

(ON vidljivo pojačava zvuk na televizoru; ONA ga netremice promatra.)

ONA.- Naučili smo Asiera da dobije sve i u isti tren.

ON.- Što?

ONA.- Loše podnosi frustracije. Kad im se ispriječi na putu netko tko im ne odgovara, eliminiraju ga.

ON.- O čemu, dovraga, govoriš?

ONA.- O zlostavljanju, na to mislim. Kažu da…

(ON iznervirano gasi televizor i naglo ustaje. Strgne kaput s vješalice i unese joj se u lice.)

ON.- Dođi! Hajde, uskoro će veliki odmor!

ONA.- Kamo? Što govoriš?

ON.- Da dođeš. Zar ne bi željela promotriti školsko dvorište izvana?

ONA.- Ne razumijem te.

ON.- Cijela generacija malih psihopata upravo će se sada lemati pola sata. Zbog jedne kemijske olovke, bojica, lopte…

ONA.- Molim?

ON.- Djeca se tako socijaliziraju u školi, najnormalnija stvar. A znaš li zašto? Jer te  modele ponašanja imamo i mi odrasli. U tvojoj firmi, u mom uredu… Jedni su ispod, a drugi iznad! (Smješka se.) Nakon toga vratimo se kući ili odemo na čašu            vina i mir božji, kao da se ništa nije dogodilo.

(ONA ga začuđeno gleda. ON objesi kaput na vješalicu i ponovno sjedne. Televizor je i dalje ugašen. Sada oboje gledaju kroz prozor.)

ONA.- Ne mogu vjerovati.

ON.- Što?

ONA.- Likuješ jer je naš sin iznad, a ne ispod drugih, jer je zlostavljač, a ne žrtva.

ON.- Ja to nisam rekao!

ONA.- Nego što?

ON.- Samo sam rekao da su to dječja posla, jebem mu sve. Da svi izvlačite stvari iz konteksta, da Pablovi roditelji pretjeruju, da se nikoga ne može optužiti bez dokaza ni dići uzbunu zbog ničega.

ONA.- On je u bolnici, Juan, dječak je u bolnici!

ON.- A što kad je Asier završio u bolnici zbog koljena? A kad si je skoro razbio nos? Jesam li ja možda nekoga optuživao, vapio upomoć? Djeca su djeca i točka, kvragu.

(Stanka. ON duboko uzdahne i ponovo upali televizor. ONA razmišlja na glas.)

ONA.- Tako je impulzivan… Ne zna poštivati pravila niti se staviti u tuđi položaj. On je…

ON.- Dobar kao kruh! Svi ga vole, Ana. Asier nije sposoban učiniti išta loše. I, kvragu, ti to najbolje znaš.

ONA.- Da. Jasno. Naravno, ali…

ON.- Ali što?

ONA.- Ne znam. Naučili smo ih da moraju biti snažni i hrabri i da to još moraju pokazivati. A da je onaj tko traži pomoć izdajica.

ON.- (Ljutito ustaje.) On pati, jebem ti! Asier pati! A ja to neću dopustiti, da znaš. Ozbiljno ti kažem. Ako nastave širiti laži po školi, i jedni i drugi, otići ću tamo i       sve ću hi razbiti. Neka ti to bude jasno.

ONA.- Juan…

ON.- Dosta je bilo, jebem ti sve! Ma, dosta je!

(Stanka. ON nervozno prebaci na drugi kanal. ONA uđe i izađe iz kuhinje, kao da joj je teško biti na jednom mjestu.)

ONA.- A što ako su u pravu? I ako je Asier izokrenuo cijelu priču?

ON.- Sad me već počinješ zajebavat’, znaš?

ONA.- I što ako se pravi žrtvom, a zapravo je on kriv?

ON.- Kakva si ti to majka? (Eksplodira.) Jesi ti na njihovoj strani ili što?

(ONA otrči prema kupaonici. ON sluša kako povraća. Stanka. Nakon nekoliko povraćanja ONA  se vraća blijedog lica.)

ONA.- Juan…

ON.- Opet isto, vidiš? Nijednu večer ne mogu pogledati televiziju u miru. Uvijek uvijek uvijek smisliš nešto da mi zagorčavaš…

ONA.- Juan…

ON.- Jednostavno voliš zajebavati.

ONA.- Možda imamo problem i zanemarujemo ga. A znaš na koga će to kasnije pasti? Na druge!

ON.- Druge?

ONA.- Na društvo, Juan, društvo!

(ON  razbješnjeno ustaje, baci daljinski upravljač o ormar i zgrabi svoju ženu za ruku.)

ON.- Samo sam još to trebao čuti. Znaš li ti tko se svaki dan bori za društvo? (Udara kažiprstom o svoja prsa.) Ovaj frajer! Tako je, ova naivčina koje se dvanaest sati ubija od posla kao mamlaz, a kad dođe doma jedino traži malo mira, samo malo, da može malo u miru pogledati jebenu televiziju. Tražim li mnogo, Ana? Tražim li mnogo?

ONA.- (Tiho promrljma.) Ne, ne.

ON.- Jebala te ta moda s bullyingom! Zar nisi vidjela emisije?

ONA.- Molim?

ON.- Gadovi koji to rade dolaze iz groznog društvenog okruženja.

ONA.- Aha.

ON.- (Stišće joj ruku.) A mi smo besprijekorna obitelj, dobrostojeća, sređena…

ONA.- Boli me.

ON.- (Stisne joj vilicu.) Besprijekorna, dobrostojeća, sređena!

ONA.- (Jeca.) Juan, molim te…

ON.- Ovdje se ništa takvo ne događa. (Naglašava svaku riječ, a ona preplašeno uvlači vrat.) Ništa. (Stanka.) Ništa.

SVRŠETAK

IGRAJMO “KALADONT”. Javier Pérez Durán

Tri prijatelja i jedan imigrant dijele putovanje u BlaBlaCar-u. Kamo će ih odvesti nevina igra riječima?

Noć je i nalazimo se u automobilu koji vozi ALBA. CRISTINA sjedi na suvozačkom sjedalu. Iza nje sjedi BLAS, bliže središtu nego prozoru, i MOHAMED koji spava naslonjen na vrata. Igraju „Kaladont“, igru riječima, CRISTINA entuzijastično, ALBA potaknuta njezinim raspoloženjem i BLAS na očigled nevoljko.

ALBA.- Ograda.

BLAS.- Danas.

CRISTINA.- Asimilacija.

ALBA.- Jato.

BLAS.- Tornado.

CRISTINA.- Došljak.

ALBA.- Akreditacija.

CRISTINA.- Jablani.

ALBA.- Nizbrdo.

BLAS.- Došljak.

ALBA i CRISTINA.- To je već bilo.

BLAS.- U redu, u redu. Do… dosada.

CRISTINA.- Datula.

ALBA.- Lazanje.

BLAS.- Jebote, kako sam gladan.

CRISTINA.- Blas, daj više, igraj kako spada.

BLAS.- Ma ta igra je totalno sranje. Koliko još, Alba?

ALBA.- Malo, već sam ti rekla.

BLAS.- Koliko je malo?

ALBA.- Malo je malo.

BLAS.- Možeš li mi prevesti „malo“ u minute? Ili u kilometre?

(ALBA umorno pogleda u retrovizor.)

            Ok, u redu. Ali promijenimo igru.

CRISTINA.- Ja volim ovu.

BLAS.- Naravno, ti se je predložila.

CRISTINA.- Pa kad ti ništa ne predlažeš.

BLAS.- Nije na meni red.

(MOHAMED se razbudi.)

            Vidite što ste napravile, probudio se i naš BlaBlaCar.

ALBA.- Ne zovi ga BlaBla. Zove se Mohamed.

BLAS.- Dobro, kako god hoćete. Tko je na redu.

CRISTINA.- Alba.

ALBA.- Ja? Čekajte da razmislim… A da igramo „Prelazim granicu“?

BLAS.- (Hinjenim entuzijazmom, ironično.) Hajde!

ALBA.- Koji si ti idiot. Hajde, ja počinjem. Prelazim granicu i nosim… volan.

CRISTINA.- Čekaj. Možda Mohamed želi igrati.

BLAS.- Pa on jedva govori naš jezik.

ALBA.-  Pa dobro, pomoći ćemo mu.

(BLAS uzdahne.)

(MOHAMEDU.) Hoćeš igrati?

MOHAMED.- Kako se igra?

CRISTINA. Jako je lagano, samo moraš svaki puta reći jednu riječ. Pazi sad. Počni, Alba.

ALBA.- Prelazim granicu  i nosim volan.

CRISTINA.- Sada ja. Prelazim granicu i nosim volan i prometni znak. Sada ti.

MOHAMED.- Prelazim granicu i nosim putovnicu.

CRISTINA.- Ne, gledaj, moraš ponoviti sve što smo ranije rekle.

ALBA.- A kad mu nisi dobro objasnila.

CRISTINA.- Pa dobro, hajde, objasni mu ti.

ALBA.- Gledaj, ako ja kažem da prelazim i nosim volan, sljedeći ponovi volan i doda nešto novo.

(Pokaže na CRISTINU.)       

CRISTINA.- Prelazim granicu i nosim volan i prometni znak.

ALBA.- Sad ti, Blas, da uhvati ritam.

BLAS.- (S dosadom u glasu. Dok ponavlja svaku riječ, ALBA pokazuje na onoga tko ju je prvi rekao.) Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak i kilu kokaina.

ALBA.- Vidiš? Sad si ti na redu.

MOHAMED.- (Također pokazuje na onoga tko je prvi rekao riječ.) Ja prelazim granicu i nosim volan i prometni znak i kilu kokaina.

ALBA.- I dodaj svoju riječ.

MOHAMED.- Što?

CRISTINA.- Ti moraš dodati neku riječ. Vrijedi i ono što si rekao ranije.

MOHAMED. U redu. I… putovnicu.

ALBA.- Tako je. Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina, putovnicu i… (Pogleda u retrovizor.) ogledalo.

CRISTINA.- Sad sam ja? Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina,   putovnicu, ogledalo i… kišu.

BLAS.- (Ponavlja automatski, bez vidljivog truda.) Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina, putovnicu, ogledalo, kišu i ugovor o poslu.

CRISTINA.- Koja si ti budala.

BLAS.- (Gleda MOHAMEDA.) Sad ti.

MOHAMED.- Prelazim granicu i nosim volan, prometni…

CRISTINA.- Znak.

MOHAMED.- Prometni znak, kilu kokaina, putovnicu, ogledalo, ugovor o poslu i tri tisuće eura za mafiju.

(Tišina. ALBA i CRISTINA se pogledaju.)

ALBA.- Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina, putovnicu… Što sam ja rekla…? (Pogleda u retrovizor.) Ah, ogledalo, ugovor o poslu, tri tisuće             eura za mafiju i… ogromni ruksak u koji sam sve to stavila.

CRISTINA.- Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina, putovnicu,ogledalo, ugovor o poslu, dvije tisuće eura za mafiju…

BLAS.- Tri tisuće.

CRISTINA.- Tri tisuće eura za mafiju i s… ruksak.

ALBA.- Ogromni ruksak.

CRISTINA.- Tako je. Ogromni ruksak u koji sam sve to stavila.

ALBA i BLAS.- I tvoja riječ.

CRISTINA.- Da, sad ću. Ogromni ruksak u koji sam sve to stavila i… nadu.

BLAS. Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina, lažnu putovnicu, ogledalo, ugovor o poslu, tri tisuće eura za mafiju, ogromni ruksak u koji sam      sve to stavio i ekspoziv.

MOHAMED.- Prelazim granicu i nosim volan, prometni zna…

CRISTINA.- Znak.

MOHAMED.- Hvala. Prometni znak, kilu kokaina, putovnicu, ogledalo, ugovor o poslu, tri tisuće eura za mafiju, ogromni ruksak, eksploziv i strah.

ALBA.- Prelazim granicu i nosim volan, prometni znak, kilu kokaina, valjanu putovnicu, ogledalo, kišu, ugovor o poslu, tri tisuće eura za mafiju, ogromni ruksak u koji sam sve to stavila,… Što si ti ono rekla, Cristina? Nemoj mi reći. I…

CRISTINA.- Nadu.

ALBA.- Tako je. (Pogleda u retrovizor.) Ali vi to niste rekli, zar ne?

BLAS.- Ne znam. Ne sjećam se.

ALBA.- Ne, ni ti ni Mohamed. Nadu ste preskočili.

BLAS.- Dobro, nema veze, nastavi.

ALBA.- Ne. Treba krenuti ispočetka.

BLAS.- Kvragu, koga je briga! Nastavi. Reci ti i nastavljamo.

ALBA.- Ne može, kad se izostavi jedna riječ, mora se krenuti ispočetka.

BLAS.- Ma svejedno je.

ALBA.- Ma nije, nije svejedno. U mom autu se igra kako ja kažem.

CRISTINA.- Vozi polako, Alba, eno policije.

ALBA.- (Gleda cestu.) Čovječe.

CRISTINA.- Sigurno zaustavljaju zbog alkotesta.

(ALBA zakoči. MOHAMED  otvori vrati i istrči.)

BLAS.- Je li BlaBla platio?

ALBA.- Daj šuti.

            (Začuje se sirena policijskog vozila. Gledaju što se vani događa.)

BLAS.- Bježi.

ALBA.- Život.

CRISTINA.- Otimačina.

BLAS.- Napetost.

ALBA.- Stupica.

CRISTINA.- Carevina.

BLAS.- Nazad.

ALBA.- Adresa.

BLAS.- Savjest.

ALBA.- Stotina.

CRISTINA.- Naplavina.

BLAS.- Natpis.

ALBA.- Iskra.

CRISTINA.- Ravnica.

BLAS.- Carina.

ALBA.- Nasilnica.

CRISTINA.- Carina.

ALBA.- Nasilnica.

CRISTINA.- Carina.

ALBA.- Nasilnica.

BLAS.- Ovako nećemo nikada završiti. Carstvo.

CRISTINA.- Tvorevina.

ALBA.- Najteži.

CRISTINA. Žig.

ALBA.- Igra.

BLAS.- Granica.

SVRŠETAK

TAMNI KAMEN. Alberto Conejero

Vojna bolnica. U istoj sobi dva neznanca prisiljena su dijeliti mučne sate kojima će jedan od njih u zoru dočekati smrt. Povezuje ih tajna u kojoj odzvanja jedno ime: Federico García Lorca. I pitanje: Tko je neprijatelj? Tko je “naš”? Jesmo li neprijatelji “mi”? 

Djelo ispituje sjećanje kao prostor ponovnog ispisivanja povijesti, kao mjesto susreta zaraćenih strana, izvršenja pravde i mogućnosti iskupljenja. Navodi nas da razmislimo koliko povijesni kontekst i ideologija utječu na stvaranje naše osobne povijesti.

Tekst je inspiriran posljednjim satima života i nerazjašnjenim okolnostima smrti španjolskog pjesnika i dramatičara Federica Garcíje Lorce na početku Španjolskog građanskog rata. Drama je višestruko nagrađivana i prevedena na nekoliko stranih jezika. Alberto Conejero jedan je od najuspješnih mladih autora nove španjolske drame.

-Riječ autora:

Odabrao sam povijesnu temu koja postavlja neugodna pitanja o sadašnjosti i drhtavim temeljima naše demokracije.

Djelo također želi prizvati sjećanje na Lorcu i nerazjašnjene okolnosti njegove smrti koje kao tamna rana pritišću našu povijest. Sjećanje je to i na sve one koji su ostali skriveni oku službene Povijesti. Nevidljivi iza važnih datuma i velikih imena. Naši očevi, naši djedovi, izgubljeni u vremenu i zaboravu.

PRAG. Javier de Dios

Ljubavna kriza ili kriza srednjih godina? I pitanja o tome što smo do sada postigli, možemo li se još uvijek upustiti u nove rizike… Umjesto stereotipa i predvidljive komike u prikazu homoseksualne tematike, autor smješta likove u bliske nam životne situacije, neovisno o spolnoj orijentaciji i životnom odabiru.

Djelo prikazuje kušnje ljubavi i prijateljstva homoseksualnog para, Benija i Jaimea, i njihove dugogodišnje prijateljice Susane. Njihova ljubavna veza prolazi kroz krizno razdoblje srednjih godina u kojem propituju što su do sada postigli, koliko su se promijenili, mogu li se upustiti u nove rizike i… je li im ovo zadnji trenutak za planiranje očinstva. U toj dilemi Susana može odigrati ključnu ulogu. Ponovni susret i intimna večera troje dugogodišnjih prijatelja otkrit će dobro čuvane tajne njihovih odnosa. Hoće li Susanina uloga riješiti problem ili dodatno ugroziti ljubvani odnos i prijateljstvo?

Umjesto stereotipa i predvidljive komike na koju smo navikli u prikazu homoseksualne tematike, autor ovog teksta smješta likove u životne situacije bliske svima nama, neovisno o spolnoj orijentaciji i životnom odabiru. Postavlja ih pred poznate kušnje prijateljstva, krize srednjih godina, roditeljstva, odgovornosti i ljubavi, ali iz jedne nove perspektive koja možda može ponuditi drugačije i bolja rješenja. Britka komila, vješti prevrati i klupko poznatih nam emocija, strasti, čežnje i nadanja. Za sve to sinonim je Prag: Nostalgija? Budućnost? Utopija?

-Riječ autora:

Mogli bismo reći da su u Španjolskoj gay parovi uspjeli naći svoje mjesto u javnom i društvenom životu. Međutim, upitao sam se može li homoseksulani par također naći svoj prostor na kazališnoj sceni i unutar žanra građanske komedije u kojoj još uvijek prevladava heteroseksualna tematika. 

Najprovokativniji dio Praga zapravo je njegova neutralnost i prirodnost kojom pristupa temi homoseksualne ljubavi i partnerstva.