Glazba. Plastične čaše. Glasovi i smijeh. Usred tuluma mladić i djevojka od nekih šesnaest, sedamnaest godina ljube se u kutu sobe.
CÉSAR.- Sviđaš mi se. (Ona ne odgovara. Nasmiješi se. On je ponovno poljubi.) Ali samo to. (Ona ništa ne govori. Ponovno se nasmiješi.) Nećemo imati ništa više od ovoga danas. (Ona ga pokuša poljubiti. On je zaustavi.) Razumiješ?
ANDREA.- Naravno.
CÉSAR.- I?
ANDREA.- Što?
CÉSAR.- Nećeš ništa reći?
ANDREA.- A što bih trebala reći?
CÉSAR.- Možda očekuješ nešto više.
ANDREA.- Ne.
CÉSAR.- Vi cure uvijek očekujete nešto više. Neku bajku i to.
ANDREA.- Ja ne.
CÉSAR.- Sve tražite dečka.
ANDREA.- A da prestaneš pričati? Daj, dođi ovamo…
(Ona ga pokuša ponovno poljubiti.)
CÉSAR.- Čekaj.
ANDREA.- Što je sad?
CÉSAR.- Gle…
ANDREA.- Andrea.
CÉSAR.- Tako je, Andrea.
ANDREA.- Ti si César, ne?
CÉSAR.- Da.
ANDREA.- Zato i jesi takav.
CÉSAR.- Kakav?
ANDREA.- Arogantan.
CÉSAR.- Vidiš? Bio sam u pravu. Misliš da sam arogantan jer ti ipak očekuješ nešto više.
ANDREA.- Uopće ne.
CÉSAR.- Znači samo ovo danas?
ANDREA.- Da.
CÉSAR.- Znači, dogovorili smo se.
ANDREA.- Da, OK.
CÉSAR.- OK.
ANDREA.- OK.
(Ponovno se poljube. Kemija između njih je svakim poljupcem sve snažnija. Sve intenzivnija.)
CÉSAR.- A ako ipak bude nešto više?
ANDREA.- Upravo si rekao da neće biti ništa više.
CÉSAR.- To ne možemo znati.
ANDREA.- Pa ti si to rekao.
CÉSAR.- Jer ne volim davati lažne nade.
ANDREA.- Ni ja.
CÉSAR.- Ne nadaš se ničemu više?
ANDREA.- Nadam se da ćeš zašutiti. Samo to. Da ćeš zašutiti i da ćemo se još malo ljubakati bez razbijanja glave o tome, mislim da mi je to sasvim dovoljno.
CÉSAR.- Nisi kakvom sam te zamišljao.
ANDREA.- A to je dobro ili loše?
CÉSAR.- Čudno je.
ANDREA.- Onda bi trebalo biti dobro.
CÉSAR.- Zašto?
ANDREA.- Normalno mi je dosadno. Čudno, nije.
CÉSAR.- Otkud ga znaš?
ANDREA.- Sergija? Njegovi i moji starci su prijatelji.
CÉSAR.- Često se viđate?
ANDREA.- Ponekad. A ti?
CÉSAR.- Idemo u isti razred. Od početka srednje.
ANDREA.- Simpa je.
CÉSAR.- Da. (Gleda uokolo.) I ima genijalnu kuću.
ANDREA.- Da moji starci nisu doma danas, bi li došao do mene?
CÉSAR.- Pozvala bi me? (ANDREA se nasmije.) Reci. Pozvala bi me? (ANDREA potvrdno kimne.) A doma su?
ANDREA.- Ne izlaze tako često kao Sergijovi.
CÉSAR.- Sergio ima sreće.
ANDREA.- Ponekad se žali…
CÉSAR.- Jer je jako osjetljiv. Ali da ne putuju tako često, ne bi mogao imati ovakve tulume.
ANDREA.- Sviđa mi se.
CÉSAR.- Tulum?
ANDREA.- Ljubiti se s tobom.
CÉSAR.- Jesu doma?
ANDREA.- Došao bi?
CÉSAR.- Hoćeš li mi odgovoriti?
ANDREA.- Hoću nešto popiti.
CÉSAR.- Sergio mi je puno pričao o tebi…
ANDREA.- Ozbiljno?
CÉSAR.- Da.
ANDREA.- Ne želim znati što ti je pričao.
CÉSAR.- Kaže da si…
ANDREA.- Zar me nisi čuo?
CÉSAR.- Nisi znatiželjna?
ANDREA.- Prijatelji mi je. I drag mi je. Znam što priča okolo o meni. I točka.
CÉSAR.- Šteta što će ovo biti samo danas.
ANDREA.- Bolje je tako.
CÉSAR.- Ovisi.
ANDREA.- Ne. Ne ovisi. Ovo je samo danas. Sjećaš se?
CÉSAR.- To sam rekao jer želim biti na čistu od početka.
ANDREA.- Zbog toga kažem.
CÉSAR.- Ali možda je to…
ANDREA.- Idem po cugu. (Krene po piće.)
CÉSAR.- Drugačije.
(Ona se zaustavi.)
ANDREA.- Kako drugačije?
CÉSAR.- Drugačije tipa čudno.
ANDREA.- Onda ne idem nikamo. Da vidimo, pojasni.
CÉSAR.- Kad mi kažeš jesu li ti starci doma ili nisu.
(Ona odmahne glavnom. Napeta tišina. Netko je promijenio pjesmu.)
CÉSAR.- Ne volim ovu stvar.
ANDREA.- Nije mi tvoj stil.
CÉSAR.- Zašto?
ANDREA.- Komercijala je. A ti se furaš na hipstera i na alternativu.
CÉSAR.- Ne furam se na ništa.
ANDREA.- Sigurno?
CÉSAR.- A koji je moj stil?
ANDREA.- Sad je tvoj red da odgovoriš.
CÉSAR.- S tobom je uvijek tako teško?
ANDREA.- Što?
CÉSAR.- Ne znam… Ovo.
ANDREA.- A što to?
CÉSAR.- Da. Teško je. Ful teško.
(Smiju se.)
ANDREA.- Paše ti nešto alternativno. Tipa indie.
CÉSAR.- I to.
ANDREA.- Kao na primjer?
CÉSAR.- Alice in Chains.
ANDREA.- Malo su stari, ne?
CÉSAR.- Je li to bitno?
ANDREA.- Pa zapravo, nije. I ja ih slušam.
CÉSAR.- Onda, što?
ANDREA.- Onda, ništa. Imamo još pet minuta. Sergio je rekao da će nas u dvanaest sve izbaciti. Ne želi imati problema sa susjedima.
CÉSAR.- Kakav usrani tajming.
ANDREA.- Ako hoćeš, mogu izgubiti cipelicu na izlasku.
CÉSAR.- Ne znam baš glumiti princa.
ANDREA.- To sam si i mislila. Možda je bolje da ti izgubiš cipelu?
CÉSAR.- Došla bi me spasiti?
ANDREA.- Možda i bih. Bolje glumim princa nego princezu.
CÉSAR.- Mislim da bih volio da me spasiš.
ANDREA.- Onda bi se ovo moglo odužiti.
CÉSAR.- To je istina.
ANDREA.- Ne znam je li to dobra ideja.
CÉSAR.- Možemo probati.
ANDREA.- Probati što?
CÉSAR.- Promijeniti pravila.
ANDREA.- Tvoja ili moja?
CÉSAR.- Pravila u toj vražjoj priči. Da vidimo hoće li ispasti dobro.
ANDREA.- Može. Ja te spasim. I što onda?
CÉSAR.- Onda odlučimo gdje će priča završiti.
ANDREA.- Sergio nam neće htjeti otvoriti.
CÉSAR.- Nisam se mislio vratiti ovamo.
ANDREA.- Nego kamo?
CÉSAR.- Stvarno si sama doma?
ANDREA.- Ako hoćeš mogu biti strašni vuk.
CÉSAR.- Možeš me zamisliti s crvenom kapicom? I da nosim košaru?
ANDREA.- Mogu te zamisliti pokraj sebe. Ti me pitaš hoću li te jako ugristi…, a ja kušam.
CÉSAR.- Sreću?
ANDREA.- Tebe.
CÉSAR.- I sviđa ti se?
ANDREA.- Ne znam, trebam više podataka.
CÉSAR.- Ako ti starci nisu doma…
ANDREA.- Gdje ti je košara?
(Ona se nasmije.)
CÉSAR.- Obično niste takve.
ANDREA.- Tko?
CÉSAR.- Vi cure.
ANDREA.- Valjda te koje ti poznaješ.
CÉSAR.- Poznajem puno njih.
ANDREA.- Te iz krivih priča.
CÉSAR.- A valjda…
ANDREA.- Ako ih ne izokreneš, priče ne funkcioniraju.
CÉSAR.- Zar nisi htjela ići nešto popiti?
ANDREA.- Nema veze. Sad više ne. (Poljube se polako i strastveno.) Skini ju.
CÉSAR.- Molim?
ANDREA.- Cipelu. Skini ju.
(On skine tenisicu i drži ju u ruci.)
CÉSAR.- I što sad?
ANDREA.- Moraš je ovdje izgubiti.
CÉSAR.- A što ćeš ti?
ANDREA.- Ja ću je naći. Tražit ću te da ti je vratim. Dat ću ti je i na kraju ću te spasiti.
CÉSAR.- I odvest ćeš me kući?
ANDREA.- Možda.
CÉSAR.- A što ako me ne kreneš tražiti?
ANDREA.- Morat ćeš mi vjerovati.
CÉSAR.- Ako ne dođeš, ostat ću bez tenisice i bez cure.
ANDREA.- To ti je rizik.
CÉSAR.- Teško bi mi to palo. Obožavam ove Nikeice.
ANDREA.- Kako hoćeš.
CÉSAR.- Kad odzvoni dvanaest.
ANDREA.- Još samo jedna minuta.
CÉSAR.- Znači, morat ćemo se strpiti plešući. U priči plešu, zar ne?
ANDREA.- Dođi.
(Plešu nekoliko sekundi. Ne prestaju se gledati. Privlačiti. Dodirivati. Naposljetku on odluči ostaviti tenisicu na podu, između njih dvoje.)
CÉSAR.- Dvanaest je. (ANDREA kimne.) Spasi me…. Molim te.
(On užurbano istrči iz prostorije. Ona ostana sama. Zamišljena. Uzima tenisicu, glazba se pojačava i tama polako prekriva scenu.)
KRAJ