Na pozornici stoji RAQUEL, učenica srednje škole, upravo se sprema započeti usmeno izlaganje. Profesor, kojeg ne vidimo, u pojedinim trenutcima ju ispravlja i usmjerava bez riječi.
RAQUEL.- Kad mogu početi?… Sada? Da? Projektor radi?… Javi, daj pliz, stisni gumb. (Pojavi se slika na platnu Ezop španjolskog slikara Velásqueza.) U redu…. Da, naravno, naravno. Ma, malo sam nervozna. Dobro. Krećem, OK? Ovo je Ezop. Da, Ezop. Ili možda neki gospodi kojega je Velásquez sreo na ulici. Dao mu je sendvič, doveo ga u svoj atelje, navukao mu neke prnje koje je tamo imao i onda ga portretirao. I onda mu je naslikao knjigu i gore stavio ime. Vidite? Ovdje. Aesopus. Iliti, Ezop na latinskom. Eto. Diego Velásquez je ovo naslikao tisuću šesto… (Gleda papir s bilješkama.) Trideset i osme… Ah, profesore, znam da moram govoriti bez gledanja u papir, ali samo sam provjerila jedan podatak. Nećete me rušiti zbog toga, ne?… Dobro, dobro, neću više gledati. U redu. Tako da je tisuću šesto… trideset i osme godine Diego Velásquez naslikao ovu sliku za kralja. Za kralja… (Odoljeva ponovno pogledati u bilješke, ali ipak se zaustavi.) Filip… Filip IV!Velásquez je to naslikao za Torre de la Parada, to je mjesto gdje je kralj išao kad se želio odmoriti i zabaviti. I tako, sad… treba se zapitati… Zašto? Zašto su kralj i Velásquez odlučili ukrasiti njegov kraljevski ljetnikovac slikom jednog gospodina odjevenog u takvo… takve… dronjke? Dobro sam rekla? Dronjak, ne? Da vidimo. Ezop je bio rob. Nije uvijek bio. Ali skoro čitavog svog života je bio rob. Ne u vrijeme Filipa IV, ne, ne, nego mnogo ranije. Prije više od dvije tisuće petsto godina. U Grčkoj. Onda, zašto ga se sada prisjećamo? Ha? Pa zato što je bio rob koji je znao više od svojih gospodara. I zbog toga su ga filozofi i kraljevi uzeli u svoju službu. Jer je Ezop znao savjetovati. Rekao bi ljudima što trebaju raditi, ali ih nije pritom gnjavio… Nije ih udavio spikom… Nije bio davež, hoću reći, dosadan… Nije im dosađivao. Bolje ovako? Dobro. A što je radio? Pričao bi priče, kratke priče u kojima su se pojavljivale životinje koje su govorile i ljudi, jako blesavi ljudi koji bi uvijek nešto zaribali. I na kraju svake priče bi bila pouka. Ovako je to išlo: ljudi bi se lijepo zabavljali slušajući priče o životinjicama, u stilu „hihihi“, „hahaha“, a onda… Tres! Pouka… Pardon, profesore. Da vidimo. To je bio način da ljudi nauče nešto kroz zabavu. A mogli bi i neki profesori iz toga nešto naučiti…. Pardon. No dobro, gdje sam ono stala? Da, mogli bismo pomisliti da je Filip IV umirao od smijeha na priče i da je zato zatražio Velásqueza da mu naslika njegovog najdražeg autora. Ali ne. Ne, ne, ne. Jeste li vidjeli to lice? Taj pogled, način na koji je nagnuo glavu… Ezop nam nešto govori… Možda govori kralju (imitirajući muški glas): „Eh, frajeru, radiš loše stvari, malo si zaboravio što sam govorio…“. Ili ne. Možda je Velásquez već tada znao da slika neće zauvijek biti u kraljevoj palači, tako da se ne obraća kralju, nego svima nama (istim glasom kao i ranije): „ Ništa niste shvatili. Više od dvije tisuće godina vam dajem savjete, a vi i dalje radite iste gluposti, bedaci jedni bedasti. Dobro, ne znam… U redu, u redu, skoro sam gotova. Ima jedna stvar u Ezopovom životu koja je jako zanimljiva. A to je da se on nije rodio mudar. Dobro, nitko se ne nije rodio učen, ali Ezop je bio… Bio je… No dobro, jadnik nije govorio ni čuo niti je puno toga razumio. I osim toga, bio je grbav… (Svjetlo na drugom kraju pozornice. Vidimo glumca s maskom EZOPA koji mimikom oponaša sve što učenica govori.) Ali jednoga dana, dok je u polju kopao za svog gospodara, onuda je prošla svećenica božice Izide koja se bila izgubila. (Pojavi se svećenica božice Izide koja također prati mimikom sve što učenica govori.) Vidjela je jadnog Ezopa i upitala ga zna li put koji vodi prema gradu. Ezop ju nije razumio i nije joj mogao ništa reći, ali budući da je vidio da je sva iscrpljena i gladna, donio joj je vode i voća te ju je odveo na jedno mjesto gdje se mogla odmoriti, a koje se, sasvim slučajno, nalazilo upravo na putu prema gradu. Svećenica je zatim otišla, baš zadovoljna, i nakon par dana se vratila da mu zahvali. Ali žena koja je izgledala kao svećenica zapravo… to nije bila. (Glumica koja glumi svećenicu postaje božica Izida.) To je zapravo bila Izida, božica! Približila se Ezopu i kao nagradu za njegovu dobrotu darovala mu je tri dara: sluh, da može razumijeti sve jezike. Ljudi, životinja i bogova. Glas, da može govoriti o svemu što postoji. O prošlosti, o sadašnjosti i o budućnosti. Hrabrost, da može govoriti o onome što jedni prešućuju, a drugi ne žele čuti.
(Mrak na pozornici na mjestu gdje stoji RAQUEL i gdje stoji IZIDA. EZOP se uspravlja i njegovo ponizno ponašanje postaje sve dostojanstvenije, strgne sa sebe staru trošnu odjeću ispod koje se nazire moderno odijelo, ali također prepuno zakrpa. EZOP je sada RAQUELIN profesor.)
EZOP.- Hvala, Raquel. Vrlo lijepo si pripremila prezentaciju. Učenici, ne zaboravite ovaj pogled. Ova slika nam nešto govori. Možda smo u nečemu pogriješili u ovih zadnjih dvije tisuće petsto godina. Ezop je pisao fabule, tako je, ali je svaka generacija zapisala svoje vlastite pouke. Možda nam ovaj pogled govori da ne bismo trebali… Kako si ono rekla? Udaviti štrikom?… Ne. Spikom? Tako je. Ne bismo trebali druge daviti pričama o tome što bi trebali raditi, nego bismo trebali pokušati saznati više jedni o drugima… A kako ja mogu znati što znači taj pogled? Reći ću vam jednu tajnu. Zapravo, Izida nije dala Ezopu samo tri dara… Dala mu ih je četiri… A zadnji je, dragi učenici… besmrtnost.
(EZOP izvadi knjigu i zauzme istu pozu kao lik na Velásquezovoj slici.)
KRAJ