Umjetnost u doba kapitalizma. Priručnik za početnike.
GLUMAC.-
Pet godina sam bez prestanka učio glumačku metodu Stanislavkog. Sati i sati improvizacije, prvih kontakata, skrivenih značenja, osvješćivanja četvrtog zida, fizičkih radnji i, iznad svega, mnogo introspektivnog rada kako bih potaknuo emocionalno sjećanje. Želio sam i želim biti ozbiljan glumac. Osim mitova i mistike glumaca koji slijede Metodu, uvijek sam mislio da glumačko zanimanje zahtijeva ozbiljnost i tehniku. Naravno, talent i predanost također, ali te ideje su manje jasne. Nasuprot svima koji omalovažavaju naš posao i pozivaju se na uobičajene izjave o lijepim licima i tjelima ili o sumnjivim radnim navikama u našoj profesiji. Svima onima koje miješaju površnost komercijalnog tržišta sa svakodnevnom scenskom praksom. Koliko sam vremena žrtvovao kako bih razaznao sve znakove na koje je moj strogi učitelj upućivao na teorijskim satovima: napraviti podrobnu analizu svih unutarnjih motivacija, podtekst, međuodnosi, karakteri, transversalne radnje, konačni cilj djela, sve to kako bih se upoznao s tekstom, otkrio njegov ključ i umjetnički cilj. Čitav taj proces bio je od središnje važnosti u izgradnji konačne predstave.
Na našim satovima smo se jednako bacali na studiranje Čehova i Pirandella, kao i Pintera, Tennesseeja Williamsa ili Sama Sheparda. Logično, jezici koji su nam olakšavali da što dublje uronimo u učiteljeve poente. Neki su se ubijali pokušavajući to isto s Valle-Inclánom ili Lorcom, u nastojanju da pronađu sintezu između metode i španjolskog identiteta.
„Za glumca riječ nije samo zvuk, već sredstvo koje potiče stvaranje slika i zbog toga u verbalnoj komunikaciji na sceni ne pričajte toliko uhu, već oku.“ Pročitao sam to svom kolegi kad smo postavljali Lorcu, prolazio je kroz krizu jer nije znao kako u drami Krvavi svatovi prikazati mjesec uz pomoć tehnike Stanislavskog. Stvarno je komplicirano prikazati životinje, stvari, prirodne pojave, a pojaviše apstraktne pojmove. Treba vrlo snažno prizvati emocionalno sjećanje kako bi se odglumilo oluju, kornjaču ili sunce. Osim ako ne kreneš u Barbinom stilu i sve zaodjeneš trećim kazalištem kao spasonosnim plaštem. Iz tog razloga mjesec predstavlja pravi izazov za glumca koji slijedi Metodu.
Sjećam se polaznika tijekom svih tih godina, studenata raznih profila koji su dolazili na Akademiu na kojoj sam studirao… i gdje sam ostavio pozamašan dio novca koji sam zarađivao radeći sto i jedan posao, ne zna se koji manje povezan s teatrom. Zato sam sada posebno zadovoljan što mogu nastaviti razvijati jedan dio tih naučenih tehnika, jer sam prije nekoliko dana naletio na poslovnu priliku kad sam pročitao letak koji mi je slučajno završio u rukama: „NUDI VAM SE PRILIKA DA RAZVIJETE SVOJ GLUMAČKI TALENT IGRAJUĆI JEDNU VAŽNU ULOGU“.
Odjurio sam na razgovor koji je bio naveden na letku. Kad sam stigao ogroman red kandidata bacio me je u očaj. Gdje je sva ova masa ljudi studirala? Toliko njih se želi baviti glumom, a zna se da je to zanimanje uvijek u krizi? Kolike su mi bile stvarne šanse da dobijem tu tako važnu ulogu?
Rekao sam svoje ime i dali su mi broj. Stao sam u red. Pripremao sam se. Iz džepa sam izvadio izdanje Rad glumca na sebi i usredotočio se na čitanje kako ne bih slušao banalne komentare o audiciji od ljudi koji su me okruživali.
Nisam znao kakav će biti lik s kojim ću se suočiti u tekstu. Morao sam staviti u pogon sve svoje emotivne sposobnosti i improvizacijsku tehniku koju sam toliko bubetao tijekom studija. Koncentrirao sam se. Čitao sam učiteljeve riječi: „Talentirani glumac je jedini vlasnik i gospodar scene. Unatoč tomu, nisam našao scensko okruženje koje bi mu, umjesto da ga smeta, pomoglo u složenom umjetničkom radu. Potrebna je jednostavna pozadina, ali ta jednostavnost ne smije proizlaziti iz jednostavne mašte, već iz bujne. Ne znam kako postići da ta bujna mašta i ta jednostavnost ne iskoče u prvi plan uočljivije od same pretjerane raskoši teatralnosti“… i u tom trenutku sam začuo svoj broj.
- Da, naravno da imam iskustva. (…)
- Mnogo godina na akademiji. (…)
- Ne, ne. Nemam predrasude prema bilo kakvoj vrsti likova. (…)
- Raditi na ulici? Uvijek sam se pripremao za četvrti zid… Ne, nemojte misliti… naravno da ulično kazalište ima svoju vrijednost…
- Drago mi je čuti da moja visina odgovara… Ah, za kostim… pa još bolje, zar ne?
- Osam sati dnevno?… Ne znam nijedno djelo koje toliko traje. Izvodi se nekoliko puta?… Ah, treba zadržati lik… U centru, na glavnom trgu?… Pa da, trg je kružnog oblika… 30 eura dnevno… pa dobro, ako uzmemo u obzir da mi je to prvi profesionalni angažman… Pa, puno Vam hvala na ukazanom povjerenju.
I tako, nakon što sam prošao na masovnom castingu, evo me ovdje, radim nasred trga, stiješnjen u konstrukciju od koje mi znoj šiklja na sve pore, i kroz koju jedva da nešto vidim uz pomoć dvije sićušne rupice koje su nekako napravili na površini ove umjetne pjene od koje je načinjen Spužva Bob… To sam ja, lik iz crtića pretvoren u patetičnog lutka koji dijeli letke ljudima dok jure u robnu kuću ili se fotografiraju za uspomenu. Srećom nitko ne zna tko sam. Mogu se neprimjetno kretati među svojim učiteljima metode Stanislavskog koji možda misle da radim na Čehovu ili Ibsenu i štreberski slijedim njihova upute. Što reći o djeci koja te znaju tresnuti nogom? Ili o onim duhovitim prolaznicima koji pljuju na tebe? Uvredama gradskih huligana? Ruganju dok se fotografiraš s turistima svih vrsta? Strašnoj vrućini koju moraš trpjeti ovdje unutra sve dok te ne puste na pauzu? Uvredama dok skidaš kostim u nekoj od trgovina koja ti se smilovala da se ne upišaš u gaće? Krizi u koju te baca ta anonimnost? Osjećaju vremena zaustavljenog u beskrajnom radnom danu? Poniženju zbog te jadne plaće koju nam daju?
Ali čak i ovako trebam biti zadovoljan jer sam dobio taj lik, a ne škrtoga Raka… on je još izloženiji.
S vremena na vrijeme pojavi se poneka grupa demonstranata ili učitelja u štrajku i zauzme trg. Ja se jako razveselim jer, osim što se slažem s time što govore, svi mi koji u kostimima dijelimo glupave reklamne letke moramo se maknuti… mi smo ikone kapitalističkog konzumizma i zbog toga bi nam moglo doletjeti još štogod osim glasnog zviždanja.
Sada mogu ići na nastavu samo jednom tjedno. I dalje se divim velikom učitelju: „Glumac treba stalno vježbati, postići istinsku stvaralačku situaciju u svakom trenutku, jednako kada izvodi predstavu, kao i kada vježba ili radi u svom domu. To će biti taj nestabilni početak, sve dok se lik ne usavrši te kasnije ponovno oslabi, izgubi svoju oštrinu.“
Toliko sam puta želio priupitati Stanislavskog: Kako usavršiti lik Spužve Boba na temelju nestabilnog početka kad si zarobljen nasred trga u masi lateksa pod gorućim podnevnim suncem?
TAMA